Foto: 
autor nepoznat

Sudbinsko finale

Dođe tako čovek do jedne tačke i shvati da je došao do kraja. Ni put, ni staze, ni bogaze nema iza te tačke. Znači – kraj. Tu samo jedno drvo. Čovek sedne i čeka da, kao čovek, živo biće, jednom zauvek, nestane. Ostaće samo beživotno telo. Više mu ništa neće značiti život koji je imao. Neće mu značiti da li ga se neko seća? Kako ga se seća? Da li je bio dobar ili loš čovek, to je potpuno nevažno sada. Da li je voleo? Ta, hajte, to je sada bizarna tema. Da li ga je neko voleo? To je sada već morbidno, kada duša odlazi. 

Pred njegovim očima, odigraće se velikom brzinom film – izlistati slike života u kome je imao neku svoju ulogu. Prvo će se pojaviti slika njegovog rođenja. Prvi pokušaji hodanja. Evo, već polazi u školu. Ređaju se likovi simpatija dok ubrzano odrasta. Nije bitno da li je čovek muškarac ili žena, ali, evo i ljubavi! Za svaku novu, misli se da je prava. Čuju se veseli zvuci svadbenog marša, koji polako menjaju broj obrtaja. Usporavaju, menjaju ritam, razvlače se i pretapaju u V Betovenovu sinfoniju. „Sudbinsku“. Nastaje borba pojedinca, koja je u suštini borba čitavog čovečanstva. Borba za bolje, za lepše, za nadu da će čovek pobediti sve izazove, sve teškoće. I zaista, iz tame, svetlucaju iskre...ali brzo se gase. A onda, u četiri jeziva tona, čuje se kucanje sudbine na vrata. Opominjući? Upozoravajući? Ili možda, kao najava ipak nečeg dobrog? Jer, sudbina je prevrtljiva. Nikada ne znaš kako će se poigrati s tobom. Hoće li te maziti ili šamarati? Voleo bi čovek da ga mazi, ali mora biti spreman i na ovo drugo. Kada se najmanje nada, pojavljuju se vrtlozi, oluje. Celo telo je napeto i orijentisano u odupiranju pretećim promenama. Pri tom mora čovek da zaštiti i sebe i svoje, jer ima i nove živote koje je stvorio. Njegova odgovornost nije više samo odgovornost za sebe i prema samom sebi, već i za ono čemu je dao život. Ujedno, mora da da primer, mora da prenese svoje sposobnosti na one kojima je podario život – kako oni sutra treba da se bore. Sada nema zaustavljanja. Možda bi malo zatišje dobrodošlo, da prikupi snagu. I dođe zatišje, smire se vetrovi, sve se utiša. A onda, prokleta četiri kucanja sudbine na vratima. Razgovetno se čuju: ta-ta-ra-ta - i kažu: tu sam, nisam otišla i neću te napustiti, jer sam ti predodređena!

Malo odmoren, čovek ustaje jači i rešen je na borbu. Oko njega se čuju zvuci uzbune, ali negde iz pozadine dolaze ohrabrujući tonovi. Oni su obećavajući, ali još uvek slabašn. Oko njega je još uvek mračno i atmosfera je preteća. A onda, na slici iz života, doleće ptičica i sleće na rame čoveka. Njen smireni poj osvaja sluh i prostor, donosi dobre vesti. Odjednom, doleće čitav roj ptica i svojom pesmom nadjačava oluju, strah nestaje. U čoveku nabujava i razliva se snaga. Kreće prema vratima i otvara ih! Spreman je da se suoči sa sudbinom. Sledeća slika života prikazuje jarku svetlost što prodire kroz otvorena vrata. Pobeda!

To je samo bio prikaz jedne borbe, a pred očima čoveka listaju se i dalje slike života koji je živeo. Ponavljaju se borbe, padovi. Ponavljaju se porazi, pobede. Besne oluje, a onda iznenada zasija sunce. Ostali deo postaje već dosadan od silnog padanja i ustajanja. Umoran je čovek. Iznuren životom. Prošlo je vreme njegove pune snage. Oni kojima je podario život su odrasli. Čine čovečansvo koje se bori za bolje, za lepše. Prepuni su nade, jer su naučeni kako da se bore i  pobede.

Peta, „sudbinska“ Betovenova sinfonija se završava. „Finalni marš ponovo započinje i vođen početnim sudbinskim motivom, prelazi u pobedonosni jurš, koji narasta u pravi finale: zanos konačne pobede… Završnica predstavlja konačni trijumf čovečanstva i veru u njegovu konačnu pobedu”.

Pred očima čoveka koji je došao do poslednje tačke svog života, poslednja slika: juriša čovečanstvo i čuje se pobedonosni marš! Znači, ništa nije bilo uzaludno. Film je završen. U dnu drveta, beživotno telo bivšeg čoveka.

Komentari

Komentari