Foto: 
autor nepoznat

Susret, otkriće, bol

 „Otvori oči. Sećaš li se ovih lepotana? I dana kad sam ti ih poklonio? Niko nije imao takve klikere.S njima si mogao da pobediš bilo koga. Znaš li gde sam ih našao? Seti se...Bacio si ih, zajedno s mrežicom u kojoj su bili kada sam ja otišao. Nisam video, ali sam čuo dobro poznato zveckanje kad su se otkotrljali niz kaldrmu, pošto su muklo udarili o kapiju koja se zatvorila za mnom. Stajao sam, iza te zatvorene, visoke kapije, još bar desetak minuta u nadi da će je tvoja majka otvoriti i pozvati me nazad, ali se to, naravno, nije desilo. I, otišao sam, dovoljno daleko da se ne sretnemo, jer je ona tako tražila. Jutros sam ih našao, kada sam krenuo na groblje da upalim sveću za pokoj njenoj duši. Stao sam, kod kapije, bila je malo otvorena, ušao sam, i u dvorištu zatekao neke sasvim nepoznate ljude. Nisam imao pojma da je prodala  sve i da ste otišli u varoš. Objasnili su mi, da su se tu doselili još pre deceniju i po. I da ništa nisu menjali u dvorištu, ali su staru kuću srušili i sazidali novu. Još nije bila sasvim gotova, ali nisam je mnogo zagledao. Pažnju mi je privuklo neko plavo svetlucanje u blizini česme. Sagnuo sam se i ugledao jednog od ovih lepotana. Malo sam štapom pročačkao u pesku i pojavili su se i ostali. Gledaj- sedam staklenaca, kao da su juče kupljeni...“

Spustio je klikere na moj drhtavi dlan. Moj otac, ili ono što je od njega ostalo. Otac kojeg nisam video trideset šest godina. I te klikere nisam video isto toliko. Sedeli smo na klupi u porti seoske crkve. Orahove grane iznad nas škripile su pod naletima vetra. On je pokušavao da priča sa mnom kao da su te godine bile kratke kao dani. Kao da je pre nekoliko nedelja otišao i vratio se, da nastavi pred put započeti razgovor. Nije se začudio mojoj mantiji. Nije delovao iznenađeno ni kad sam svog sina pozvao njegovim imenom. „Mali Mihajlo...tvoja slika i prilika,“ rekao je i pomilovao ga po plavim kovrdžama. „Uzmi klikere, hoćeš li?“ Mihajlo je slegnuo ramenima i upitno me pogledao – ništa mu nisam rekao. Grč je u grlu bio prejak. Učili su me opraštanju. Godinama.Verovao sam da su me naučili. Iskreno sam verovao u  to. Da je moć oprosta nešto najuzvišenije što zemna predstava čovekova može doseći. Sve do ovog dana, kada je moj davno iščezli otac zakoračio u ovo dvorište, nonšalantno i sa osmehom, kao da smo se malopre videli, pa svratio da dovršimo započeti zazgovor.

 Godinama sam pokušavao da dobijem parohiju u svom rodnom selu. Kada mi je to napokon uspelo, nije bilo srećnijeg čoveka od mene. Za samo dve godine smo obnovili crkvu Svete Trojice i sadradili novi parohijski dom. Moji dragi parohijani su bii moji prijatelji iz detinjstva, i rado su svraćali u crkvu. Posle toliko godina službovanja po raznim  nedođijama, konačno sam zaista vršio svoju službu s radošću i onim spokojnim mirom o kojem sam samo slušao od starijih sveštenika. Najveća  mi je radost bila što smo  ja i moja popadija konačno postali roditelji. Sve je konačno bilo u najboljem redu. A onda je pre četrdesetpet dana moja mučena mati doživela moždani udar od kojeg je ubrzo i preminula. Poslednja je njena želja bila da bude sahranjena ovde, iako je godinama živela u varoši, dvadesetak kilometara odavde. Naravno, ispoštovali smo to, kako je red, a moja je tetka, a njena rođena sestra objavila čitulju u poznatom dnevnom listu.

 A jutros, posle četrdesetodnevnog pomena, s primerkom tih novina, na čijoj se 36. strani smešila sa slike  moja počivša majka, u ovo je dvorište zakoračio oronuli gospodin u sivom, skupom odelu, sa šeširom na glavi i divno rezbarenim štapom u ruci. Prišao mi je, potpuno siguran da ću ga prepoznati, a ja sam vrištao u sebi, i hteo da se zemlja otvori ili pod njim, ili podamnom, samo da ne progovori, da ne oživi sećanje u meni, da se ceo moj svet ne sruši i zatrpa me, s grešnom mišlju koja me je obuzela. I sada, dok sedimo na klupi u senci oraha, dok se moj sin veselo igra ponuđenim klikerima i dedinim štapom, dok gledam njegove usne kako se miču, ne čujem njegov strani akcenat u rečima koje su mi prividno jasne, ali ih ne razumem, jer ne vidim ni sebe ni njega očima današnjeg mene, očima četrdesetogodišnjaka, na božjem putu, već mi u grudima bije srce petogodišnjeg deteta, preplašeno, uhvaćeno u zamku razloga odraslih, koje nikako ne mogu da shvatim. To ojađeno dete koje je on ostavio pre trideset i šest godina nikada nije razumelo razloge tog čina. Bio sam suviše ponosan da bih pitao majku. Znao sam da je i za nju to neprebol, najveći na svetu. Godinama sam slušao njene molitve u kojima ga je uvek pominjala. „Došao je, živ je, Majko“...hteo sam da vrisnem...

„ Zašto si otišao, oče?“ Prevalio sam nekako preko usana.... „Nije ti rekla, znači? To i liči na nju. Nije ni meni rekla. Slučajno sam saznao. Ne zovi me ocem, jer ti nisam otac. Ja sam samo čovek koji je voleo. Više od ikog. A ona, ona je volela samo sebe. I možda tebe pomalo.“

Komentari

Komentari