Foto: 
autor nepoznat

Svađa

“Gde si bila nesrećo? Ceo dan te tražim!”

“Svašta, zašto bi ti mene tražio? Ne razumem, ne trebaš mi, ne volim  te, neću te i ti mene tražiš?”

“Slušaj mala, dok smo pod istim krovom, tj nebom, ja na tebe pazim!”

“Vidim…”reče podrugljivo mala, pa nastavi zamišljeno,”šta si ti meni? Hajde, objasni mi!”

“Ja sam ti sve! Ja sam ti otac i sve što možeš da zamisliš po muškoj liniji…”

“E, otac ne možeš da mi budeš, a i to što ti je ime u muškom rodu ne znači da si mi autoritet na bilo koji način, ali bi mogao neki brat da mi budeš i to samo zato što sam velikodušna i to ti dopuštam, inače, ne marim…”

“Nerviraš me, previse švrljaš, srljaš, nekako si detinjasta, razbarušena, bolje reći, naivna!”

“I? Šta to tebe briga? Hoće mi se, tako mi je dato, neću valjda da budem kao ti, da popujem i osuđujem, vređam, lickam se po ceo dan, bez osmeha, bez šale! Pobogu, dosadan si u bilo kom smislu!”

“Možda, ali sam i jak, znam šta hoću, znam ko sam i gde sam, za razliku od tebe!”

“E, baš me briga! Odoh sada! Uživaj u toj tvojoj uštogljenosti i sterilnosti!”

“Čekaj, samo što si došla! Kuda ćeš?”

“Auuuuu, tebi objasniti kuda ću! Ne znam…”, pa slegnu ramenima i pogleda ka nebu, “Hoću da istražujem svet, da zavirim u cvet, da raširim net…”I poče grohotom da se smeje zbog spontane rime, "Jaooooooj, šta bi radili pesnici bez mene, kao i svi ostali umetnici? Kakav bi ovo svet bio da ne brišem granice u ljudskim umovima, da se ljudi ne rukovode mojim instrukcijama? Ccccccc, strašno! Ne smem ni da zamislim, zaboli me glava! On mene pita kuda ću!? E, idem da jašem jednoroga, anđelu da stvorim krila, da otvaram prozore mašte, da spajam zaljubljene, da istražujem svemir, da motivišem i volim, stvaram! Ej, on mene pita!”

“Idi, idi, ali bez mene, a posle tebe, nastao bi haos! Misli ti šta hoćeš, ja sam autoritet za sve u životu ljudi. Ja sam pokretač, početak i smisao ljudskog postojanja. Da nije mene, ne bi ni ljudske civilizacije bilo! Ja sam stub društva, ja sam totem, ja sam sila najveća, ja sam…”zastade ogledajući se u ogledalu, doterujući vlažnim prstom obrve, zadivljeno gledajući svoj lik, a onda nastavi sasvim tiho, ne gubeći pažnju oko sopstvenog doterivanja”…najlepši, najprivlačniji, najmoćniji u životu svakog čoveka!”

Odjednom se nebom prolomi božji glas:”Dostaaaaaaa! Kako sam se zajebao, pardon, pogrešio stvarajući vas dvoje! Osećam da sam prevario ljudski rod, ali, sada je kasno! Da, dok sam stvarao svet, nekako sam zbrzao na kraju! Znam da se vi nikada nećete slagati, jer ste tako različiti…eto, shvatite to i vi! Jeste li me čuli vas dvoje? Nemoj da ste me više budili vašom svađom! Radite ono za šta ste stvoreni i kvit! Jeste li me čuuuuliii Ego i Slobodo?”

“Jesmo!”odgovoriše u glas i odoše svako svojim poslom.

Komentari

Komentari