Foto: 
Inaki de Bibao

Svako ima svoje utočište

Ulazim u preuređenu prostoriju u stanu  koju sam dugo pripremala da mi bude utočište. Napokon je spremna. Zadovoljna i srećna prelazim preko praga;  napravila sam svoj prostor u kome pišem, slikam, čitam, slušam muziku, odnosno radim ono što volim, a da mi niko ne smeta.

Prostorija odiše mirom, osećam se sigurnom. Sve miriše na mene – na čisto, provetreno i sveže oprano. U njoj su samo moje stvari, haljine, cipele, svilene čarape i satenski veš. Tu su moje sitnice, uredno poređane da mi budu pri ruci. Na susednom zidu, moje omiljene knjige, naslagane na polici, uredno složene po veličini. sa Youtuba, čuje se moćan glas Beth Hart i njena pesma „Fire On The Floor“. Da, ljubav je groznica, vatra sa kojom se nije igrati, jer njeni plameni mogu da opeku...

Slike na zidovima, mojih ruku delo, izazivaju u meni ponos, a predivan abažur stone lampe sam uradila jedne noći u zanosu, peglajući voštane boje na hamer papiru. Sklad boja je i mene iznenadio. Uveče kada upalim lampu, boje kroz koje prolazi svetlost sijalice predivno obasjavaju sobu i dopunjuju prijatnu, toplu atmosferu.

Sve je onako kako sam želela. Sedeći za pisaćim stolom i kuckajući po tastaturi laptopa, od ostalog dela stana delila su me pritvorena vrata i to je bio znak da nešto važno radim ili da spavam. U tom slučaju, niko od ukućana me nije uznemiravao, sve dok ne otvorim širom vrata. To pravilo je važilo i za ostale u kući. Svako je imao svoj prostor i mogao da raspolaže sa njim kako je želeo. Mesto našeg okupljanja je bila kuhinja u kojoj smo se češće mioilazili nego susretali.

Zazvonio je molbilni, ovaj put sa nepoznatog broja.  Na moje „alo“, zavladala je kratka tišina, a onda se sasvim iznenada, začuo veseli glas moje dugogodišnje prijateljice, sa kojom se nisam čula poslednjih šest meseci. Za to vreme, dopisivale smo se tu i tamo kratkim porukama u kojima ionako ne može ništa bitno da stane. Poslednji put kada smo razgovarale, Larisa je imala bračne probleme. Iako sam oboje znala još iz perioda zabavljanja kada su se u vreme hipi groznice voleli „ko dva konja“, zadnja vest me je ipak iznenadila. Iako su skoro sve bile u  stilu: a, pa Filip živi kako on hoće. Sada je trenutno na putu u inostranstvu, a inače, slabo kontaktiramo. Deca su odrasla i osamostalila se. Larisa je često posećivala svoju majku u Beogradu, Filip retko bio kući, tako da je prolazilo po nekoliko dana, a da jedno za drugo nisu znali gde su, kada su otišli i kada će se vratiti.

-Možeš misliti – reče Larisa kao da smo pre toga bile u pola razgovora, pa ga sada nastavlja – Filip me ladno vara. - I to reče bez ikakve intonacije. A ja zgranuta. Ipak su me njene reči zatekle nespremnu. Zato ne progovorih ništa.

-Videla sam poruke na mobilnom. Čak sam ih i čula kako „guguču“. On se i ne trudi da prikrije - opet bez intonacije.

Nešto mi je u svemu tome bilo čudno. Imala sam utisak da je ne pogađa Filipovo neverstvo. Prva pomisao koja mi je pala na pamet je bila da Larisa ne govori sve i da tu postoji i deo koji se i nje tiče. Nešto što neće da kaže. Jedna pazla koja nedostaje. Međutim, odagnala sam takvu pomisao, jer Larisa mi je govorila ama baš sve.

-I znaš šta – reče Larisa, – baš me i ne pogađa. Mi ionako odavno živimo svoje živote. –  I ja ću početi da živim svoj život. Dosta sam bila rob dece i muža, majke, kuće, posla. Još se ne osećam staro sa svojih šezdeset dvegodine...

Moj dalji razgovor je tekao u tom pravcu da ne mogu da poverujem da je Filip takav, da znam kako su se voleli, da su troje dece iz ljubavi izrodili. Da je možda nešto pogrešno protumačila, bla, bla... Ni sebi samo nisam verovala niti bila ubedljiva.

-Ajde čućemo se ovih dana – reče Larisa i preskoči da prokomentariše moje reči. To je značilo da smo se obe „pročitale“. Znale smo se četiri decenije, jedna je započinjala, a druga dovršavača rečence. Toliko smo znale jedna drugu kroz višedecenijsko poznanstvo da smo dobro znale šta obe mislimo, a da ne izgovorimo, pogotovu ako nešto govorimo tek reda radi da bude izgovoreno, kao što je bio moj deo govora. Pozdravi tvoje i ti pozdravi svoje i razgovor je bio završen. Ostavila me je u razmišljanju.

Druge nedelje nakon našeg razgovora, stiglo je pismo iz Budimpešte. Od Larise. Kratko pismo kako je vreme super.. I onda ispadoše slike. Pored Larise poznati muški lik. Sada prosed, još uvek lep, markantan i za razliku iz mlađih dana, lepo razvijen. Milan! Kada smo se mi odmah posle srednje zaposlile, on je otišao na studije medicine. Sećam se da smo svi proslavili njegovo diplomiranje. Skoro sve iz društva smo bile zaljubljene u njega. Stvarno ga je imalo šta. Ali, avaj, pri kraju studija se oženio devojkom koja nije bila iz našeg društva i tu i tamo stizale su vesti o njemu. I posle prilično vremena, gledam njegov lik na slici. Larisa i on sede u predivnoj bašti u stolicama od kovanog gvožđa sa mekim cvetnim naslonima. On prebacio ruku preko njegovog ramena! Na sledećoj slici na terasi punoj cveća, njih dvoje u bade-mantilima piju kafu, a Larisa zacenjena od smeha, zabacila je glavu unazad i po cveću se zakačila njena bujna prirodno „ufrčkana“ kosa i pada kao dugačka zavesa sve do ispod struka. Tek onda počnem da gledam Larisino lice. Na svakoj slici je prelepo, nasmejano, rumeno... A Milanovi pogledi puni divljenja. Ovo je nova Larisa. Kao da je malo mlađa. Ovako je bila komotna i ležerna kada smo bile mlade. A onda primetih ono kratko pisamce i videh da i na drugoj strani nešto piše: Sa Milanom je već nekoliko meseci. On živi i radi u Pešti.VOLIMO SE. Ima divan stan. Filip je ostao u našem stanu. Nisu se razveli i neće. Nikada nije bila srećnija. Na kraju u originalu, piše „Našla sam svoje utočište!“

Komentari

Komentari