Foto: 
autor nepoznat

Sveštenik

Nakon što je ostao bez posla I nepravedno okrivljen, Steva je počeo da pada psihički. Shvatio je da je to veliki udarac za njega i porodicu, ženu i dete. U početku su počeli prijatelji da priskaču u pomoć, neki su počeli i da nestaju iz njihovih života, bežeći od njih kao od bolesti. Tražio je izlaz iz toga, ali svaki dan mu je bio sve teži. Jednog dana setio se da potraži svog popa, koji im je dolazio već sedam, osam godina za slavu. Nije znao ni tačno šta da očekuje od toga, ali pozvao ga je i zamolio ga da dodje kod njega u crkvu. Otac Boža, kako se zvao, rekao mu je da dodje sutra predveče, pre liturgije, pa da popričaju. U dogovoreno vreme,Steva je došao i stao ispred ulaza da sačeka oca Božu. Poštovao je puno tog čoveka i sveštenika, koji je uvek kada je dolazio kod njih, posle osveštenja vodice, nalazio vremena da sedne i popriča sa svima nekoliko minuta.

Otac Boža je stigao i posle celivanja ruke, pozdrava, Steva je krenuo u crkvu.

-Kuda ćete Stevane?-upita pop.

-Pa,unutra...-zbunjeno će Steva.

-Zašto? Ovde ćemo na klupu u porti da sednemo i razgovaramo.

-Ali, mislio sam..u stvari ne znam ni sam..nikad nisam..- spetljao se Steva.

-Ajde, sedite. Da čujem šta vas muči!

U Stevi se hiljadu misli rojilo, nije znao kako da počne..očekivao je da će se razgovor voditi u crkvi, kao vrsta neke ispovedi...ili nekako drugačije. A,ondaodjedanput, iz dubine duše, počeo je da priča o svemu. Šta mu se dešavalo u zadnje vreme..kako se oseća..sve teškoće su počele da izlaze iz njega,kao da ih nešto izbacuje. Pričao je dugo, oko pola sata, a svo to vreme otac Boža ga je slušao sa pažnjom, ne skidajući pogled sa njegovog lica. Kada je završio, Steva je osetio kao da je sa sebe skinuo nešto što niko ne bi mogao. Mislio je da će pop da mu odgovori na sve to sa nekim duhovnim, crkvenim pričama, ali otac Boža je počeo da mu priča kao da mu to govori običan čovek koji nema nikakve veze sa crkvom. Sad je i on dugo pričao, a Steva ga je slušao opčinjen. Kada je pop završio, Steva je osetio kao da je još dosta onog tereta sišlo sa njega. Ustao je sa one klupe i rekao:

-Oče, ja..ne znam šta da vam kažem, ali osećam se drugačije posle ovog razgovora. Stvarno sam mislio…

-Šta ste mislili? Da ću da vam govorim nešto iz crkvenih knjiga?-prekinuo ga je pop.

-Tako nešto, uglavnom mnogo vam se zahvaljujem, puno mi je pomoglo-reče Steva i poljubi mu ruku. Taman je krenuo prema kapiji porte, kada ga sveštenik viknu.

-Sačekajte! - sveštenik je izvukao iz mantije koverat i iz njega izvadio novaca i pružio Stevi.

-Uzmite,Stevo! Idite kupite za kuću šta vam treba..kupite detetu nešto. Dao bih vam više, ali nemam kod sebe. Ako vam bude trebalo, uvek dodjite kod mene. Crkva nije samo da uzima, kako svi misle, već da pomogne ljudima u nevolji.

-Ali, nisam zbog toga došao…- reče Steva.

-Hajde vi samo..idite, uradite tako.

Steva je otišao iz porte i usput pogledao u novac. Otac Boža mu je dao deset hiljada i usput je otišao u supermarket i radio ono što mu je pop rekao. Nakupovao je hrane za kuću, detetu slatkiša i grickalica… Kada je ušao na vrata stana,onako natovaren, žena je bila šokirana.

-Šta!?

-Ispričaću ti, sačekaj da ovo unesem.

Seli su i on je ispričao sve šta se izdešavalo. Sveštenik je dolazio još par godina kod njih, a onda je dobio premeštaj na viši položaj u crkvi. Nisu pominjali taj dan, a Steva će ga pamtiti dok je živ.

Komentari

Komentari