Foto: 
Stuart Demmer

To već radim

Mladi poslovni čovek, imenom Stiv Rakočević, redovno kroz prozor svog sportskog „mercedesa“ sa autoputa krajičkom oka spazi na obali Morave čoveka koji leži na steni stalno u istoj pozi. Posle dva dana počeo je i da razmišlja o toj sceni koju ima u oku tek delić sekunde. Vreme, odelo, auto i radno mesto za Stiva su novac. Ali i sve drugo, i roditelji, i prijatelji, i devojka. Ipak, nakon desetak dana, vozeći se na posao, odlučio je da se u povratku pozabavi neobičnom scenom, pa čak ostavljajući mogućnost da je čovek na steni mrtav i da se već uveliko raspada njegova telesina.

Predveče se bio pokajao što je sišao sa autoputa i što skupim točkovima overava rupe na starom putu, ali nije odustajao, to je ta nova fela, uporna ko vaška kad se zapije za onu rabotu.

– Dobar dan. Izvinite što pitam, gospodine, šta vi to radite danima tu? – obratio se sa svoje picopevačke visine.

Steva Kalpak, go do pojasa, u bermudama koje su, u stvari, stare farmerice sa otfikarenim nogavicama malo iznad kolena, podigao je desnu veđu, da bi napravio mesta kapku da otkrije oko, ali je on kao slepljen, pa se ne da odlepiti. Bila je to teška borba, sudeći po pomeranju ispod kapka, borba koju je Steva upornošću i naročitom veštinom dobio, mada mu se nagrada, oličena u uparađenoj i utegnutoj figuri, nije baš dopala.

– Grrk... rrkh... uh... Šta? Ko... Kako šta radim, vidiš... rhm... da pecam...

Stiv je ugledao i štap, ali i nered oko njega, izgužvane novine koje su bile u dodiru sa slaninom i paradajzom, prljavu kesu u kojoj je komad hleba, parče sira na ničijjem prostoru, niti u vodi, niti na obali. Video i mesto za vatru, ograđeno pločama i raznim ostacima.  Zgrozio se ukupnim prizorom, ali se nadmoćno osmehnuo, duboko udahnuo i rešio da učini dobro delo, da promeni svet. Znao je da to nije lako, pa je počeo postupno:

– A zašto ne uzmeš još jedan štap za pecanje?

– Mhm? – Stevino se i drugo oko pridružilo sceni.

– Tako bi dve ribe istovremeno upecao...

– Šta? Zašto? – podigao se na laktove, pa kako ga je tvrda ravnina kamene platforme nagnječila po laktovima, seo je dodirujući prste na ispruženim nogama.

– Zato što bi jednu mogao da pojedeš, a drugu da prodaš... – ništa od saveta nije vrednije, a Stivu je bilo milo što daruje i ne štedi.

– Da prodam? Ribu? – Steva je poravnao obrve i skoro iz spojio.

– Da, da prodaš. Za nedelju dana mogao bi od tih para da kupiš čamac...

– Čamac da kupim? – legao je na bok, prateći šarenu senku koju je stvarala vrba blokirajući zrake već nestajućeg sunca, pa se onda setio da proveri i udicu, te se opet podigao, ali najlonski konac je mirovao kao i pre nego je zaspao.

– Tako je! – stisnuo je pesnicu i uživao što je čovek počeo da shvata. – Tada će Morava biti tvoja. Njime biraš mesta gde riba najbolje grize i hvataš mnogo više i mnogo više prodaješ...

– Više prodajem?

– Više prodaješ, više novca zarađuješ! Sve je to jednostavno, samo treba znati... Kada zaradiš dovoljno novca, onda kupiš pravi ribarski brod, spustiš se do Dunava... Ma što do Dunava samo, eto te i na Crnom moru, eto mreža i eto tona i tona ribe...

– Tone? Ribe... Mrhm... – Stevica kao da je nešto smradno omirisao ili nešto ružno zamislio.

– Za kratko vreme, najduže za godinu dana imaćeš toliko kinte da ćeš kupiti pravu jahtu! Eeee! – blistao je japi zbog uspešno okončanog posla.

– Jahtu?! Šta će mi to, jebote?

– Kako šta će ti? Kupiš jahtu i uživaš ko čovek! Ej!

– More, teraj se, bre, u pizdu materinu! Pa ja sad, šta misliš, šta radim?! Marš u pizdu materinu! – Steva Kalpak se već iznervirao što mu je budaletina prekinula najslađu dremku.

Zoran S. Nikolić

Komentari

Komentari