Foto: 
Patrick Marioné

Tok misli nepokretnog sangvinika

Ležeći na stomaku, prilepljen uz jastuk, lagano je prevukao prstom po hrapavoj ivici kreveta. Tvrdo drvo kao da se opiralo, odgurujući pritisak od sebe. Njegova čvornovatost spiralno se gutala uvlačeći rezbariju duboko u sebe. Zatvorio je oči. Nije želeo da zna kako izgledaju stvari u sobi. Lakše je u mraku, pomislio je. Ne, tiše je u mraku. Osećao je kako mu se jezik prilepio za nepce, usled dugog ležanja u usnoj duplji, i udobno se smestio u položaj nepokretnosti, samo katkad propustivši pljuvačku koja je bolno oticala ka većoj reci, ulivajući se u nju svojim otegnutim i neravnomernim tokom. Zarivao je jedno celo koleno u dušek, isprobavajući njegovu gipkost. Konačno krevet koji ne škripi. Ali vrata škripe. Ništa zato, uvek je mrzeo vrata koja se bešumno zatvaraju. Predmeti i nameštaj su oko njega igrali, osećao je, primičući se polako jedni drugima, zabacujući oštrim ćoškovima ili oblim ivicama, upijajući ili razbijajući jutarnju svetlost, propadali kroz pod ili se izdizali kretanjem senki. Zaglušila ga je njihova buka koju je sam osmislio u glavi, udahnjujući im život, izvan stvarnosti i turobne, močvarne površine banalnosti na kojoj predmeti inače postoje.

Slobodan. Udisao je duboko, hučeći, u ritmu sa njima. Zamišljao je glomazne, teške i brze morske talase, preletanje ptica preko vode, zapljuskivanje i udarac u stenu. Zamišljao je i razbijanje ljudske lobanje o stenu, i taj prizor premotavao je nekoliko puta, svaki put uz isti, zgusnuti zvuk smrskavanja kostiju, koje potom nestaju u dubini, zacrvenevši za trenutak prozirnost uzburkanog ogledala. Sve se, potom, smiri. Voda se povuče, poput dugačke zavese koju vetar vrati kroz prozor nazad. Zašušti još jednom i klone, beživotno; sve se vrati na svoj početak. Progutao je pljuvačku. Skupio je oči pokušavajući tako da otrese ove poslednje misli u nizu. Klimnuo je glavom i sebi u bradu rekao „ja sam sangvinik“. Predmeti u sobi su se zaustavili i zaćutali. Svetlost je nezainteresovano nastavila da se kreće, preobražavajući se u najrazličitije oblike.

Potreba trenutka gonila ga je da udovoljava sebi na svakojake načine, iako se istovremeno osećao neprijatno, stideći se svoje slabosti koja mora da artikuliše da bi nešto postalo stvarno. Zastao je da bi oslušnuo sopstvene reči, i dopustio da ga ubede u samostvoreni mit, koji je izazvao i ukus, jer mu se jezik napokon pokrenuo. Nasmešio se. Ova stvarnost je nešto bolja nego ostale, palo mu je na pamet, možda bih mogao i da se nakašljem, da bih je utvrdio, očvrsnuo i bacio u postojanje, kao što samo ja umem. Samozadovoljno je prodrmao telo ramenima, osetivši tek tad svežinu vazduha na leđima, poput dodirivanja vlažnih vlati trave. Nije voleo utapanje u hladnoću, instinktivno se namrštio i nerado, mrzovoljno otvorio oči. Soba je za trenutak bila potpuno mračna, a onda su se pojavile raštrkane, tužne stvari. Oronule, izgužvane, sasušene. Bez ikakve životnosti. Neme i bezizražajne. Sada su sve do jedne propadale kroz pod. Učinilo mu se da mu se sunce smeje. Prozori ga bezobrazno udaraju nemoćnog, po glavi, a predmeti u sobi cinično osmehuju pripremajući se da ga pritisnu i iscede iz njega oči, mišiće, organe. Ne, spustiti glavu, to bi bilo poniženje, mislio je, to bi bio kraj, a ova priča još nije završena. Nije, jer se u suprotnom ne bi osećao kao osakaćeni, nepokretni polučovek, koji se istovremeno samosažaljeva i trijumfalno nadnosi nad jednom od stvarnosti, kao da je poseduje. „Ja sam svaštojed“, rekao je ponovo naglas. Ja proždirem dan, ja povraćam noć, ja, nastavio je u sebi, sam umoran, umirem sam, sumoran sam, umro sam. Izdahnuo je vazduh, osetivši bol u vratu i osetio kako mu glava polako tone u jastuk. „Ne, zavapio je, ne, ne...“

Jasna Rakićević

Komentari

Komentari