Foto: 
autor nepoznat

Traganje za...

Konačno su jesenje, duge, sitne kiše stale, već desetak dana su ne kupale, već prljale mali grad, ostavljajući blato za sobom. Iza zavese prozora Damjan je posmatrao kraj depresivnog kasnojesenjeg prizora. Danima nigde nije izlazio, provodeći dane u četiri zida, bez kontakta sa spoljnim svetom, isključivši telefon, televizor, i samo uz muziku sa radija koja mu je bila nevidljivi sagovornik. Mrzeo je kišu i sivilo. Nnikada se nije osećao prijatno kada bi započinjala pozna jesen, i sve je to bilo samo "šlag na torti“. Čvrsto je odlučio da će ohrabriti sebe, savladati sopstvenu nesigurnost, čvrsto rešivši da poskida okove i krene.

U njemu se lomilo da prošeta poznatim ulicama, da potraži neko iznenađenje, kao što bi uvek izlazeći tragao za nečim nepoznatim, a retko, retko pronalazio.

Želeo je da bude nevidljiv, a ipak da sretne neko prijatno lice, da sa nekim podeli svoju usamljenost i praznoću.

Pokrivene glave, kao da sakriva lice, lutao je ulicom za ulicom, čas sporih koraka, čas ubrzano, kao da u paranoji beži od nekoga. Pomisli u sebi - da li ga ludilo nadvladava, da li to postaje rascepano ljudsko biće koje ni svoje misli ne prepoznaje? Lutao je satima i nigde nikoga poznatog, dragog nije sreo. Sada je tražio mesto da u samoći sedi i svoje prazne misli pusti da lebde u hladnom vazduhu.

Bilo je mesta koja su bila senke sećanja, izbledela, ugušena u sopstvenoj destrukciji, ali ih je kroz maglu nazirao, poslednjim atomima snage želeo je da ona budu nit koja će ga vezati za vreme... slamka koja će biti poslednja nada...

I same noge su ga odvele na klupu kraj Saborne vrkve, tu u malenom parku koji je bio neka njemu znana oaza, skrivena od pogleda, na mesto gde je često dolazio duboko tužan, slomljen, tu gde je Bog možda bio najbliži.

Gledao je u zvezde, naizgled bez ikakvog smisla u nebo vedro, prošarano hiljadama svetlećih anđela. Učinilo mu se da vidi kao na filmskoj traci lica u magli,

lica draga koja je tražio da mu ulepšaju povratak iz izgnanstva, tragao je i želeo da poleti, da se vine da dohvati slobodu....

Ali neki zvuci, galama, automobili, prekinuli su traganje. Da, pomislio je, vreme je da se krene nazad u svoje utočište i zatvor, u svoj mir i svoj haotični nered. Traganje se završilo još jednim neuspelim pronalaskom, još jednim lovom bez uhvaćenog osmeha...

Komentari

Komentari