Foto: 
Matthias Ripp

Trijumf nad prirodom se skupo plaća

Pored bistre stajaće, katkad tekuće vode, meditirao je kroz svoj san, poluusanjane svesti a lucidan i vispren svim svojim bićem, polunag muškarac, odeven samo u dugačku suknju, zaboravljen od celog sveta koji mu je bio izolovano područje u glavi, područje koje je negovao kao nešto optimalno u ideološkom smislu, poput terarijuma za opitne miševe, držeći ga na distanci i sprovodeći povremeno svoj misaoni tok ka njemu i kroz njega, delikatno, strogo držeći distancu zbog duhovne čistote i snage na kojoj je godinama radio a za koju je svaki kontakt sa svetom bio kap mastila u svakodnevno pročišćavanoj vodi njegovog duha.

- Moj duh i telo nisu za opitne miševe iako bih im mogao pomoći- , bio je njegov odgovor uvek kada bi mu došlo nekakvo znatiželjno ljudsko biće tražeći neki banalan savet za pogrešan život.

– Oženi se i napravi decu; trudi se da postaneš slavan, poznat i na glasu; kupuj ženi poklone za koje znaš da će je obradovati; zadovolji muža tako što ćeš biti posvećena ljubavnom odnosu i govoriti mu da je pravi muškarac iako to i nije; ne bogati se lakomo već iskoristi ono što imaš na ono što zaista želiš, ako te već nije snašla nesreća da zapravo i ne znaš šta želiš; zadovolji svoje želje jer sutra ne znaš da li ćeš biti živ; ne razmišljaj daleko ispred trenutka koji postoji, da bi ga proživeo; posmatraj nebo, reku, Mesec, zvezde, katkad gledaj i u Sunce dok ti oči ne zasuze i ne zabole; voli životinje i biljke, i čak i kada ih jedeš budi svestan da su njihovi životi takođe “životi” žrtvovani u korist tvog trajanja; budi svestan svekolike materije, njene pozajmljenosti i razmene u trenucima kada nastupi smrt ili ti neko blizak strada; budi svestan da si sastavni deo ove planete kao i čitavog univerzuma; sagledaj svoje postojanje u vodi, kamenju, planinama, vetrovima, nebu i oblacima, vatri, zemlji i svemu što svojim čulima možeš pojmiti;…- Bile su često ponavljane reči Osamljenog, ljudima koji su mu dolazili, uglavnom u stanju očaja ili iz želje za nekim većim i moćnijim duhovnim bogatstvom kojim bi (što je on odlično znao) samo ojačali i zloupotrebili svoju moć vladajući slabijima i neproduhovljenima, a potčinjavajući se jačima od sebe, kao što su to u ovom slučaju radili pred njim, dok je on svoje savete davao svakom, primereno potencijalima i željama rezigniranog i ojađenog tražitelja pomoći.

Mesto na kojem je Osamljeni svakodnevno meditirao nalazilo se pored vode, dok se iza njega prostirala šuma divnog, neuobičajenog, džinovskog drveća koje je, kao i voda, kao i sve oko njega, ljudima delovalo kao da je sa neke nepoznate planete, no njemu ništa nije bilo strano jer dobro je znao gde se nalazi, zašto baš tu i zašto od tog svog pronađenog utopijskog Raja nigde više neće ići jer godine i godine su bile potrebne da bi ga samo pronašao, pa još mnogo godina da bi ga sačuvao spojivši ga sa svojim bićem u jedan koherentan, simbiotički odnos, da bi na kraju i sam postao sastavni deo tog međusobno povezanog živog i “neživog”, rajskog prostora. Srce mu je kucalo sinhrono sa svojom voljenom, okružujućom prirodom, osećao je svako stablo, cvet, životinju i sve što je tu živelo, obitavalo, kao sopstveni organizam, kao i ono iznad i ispod njega, kao što je i sve ovo pomenuto, njega takvog prihvatalo, napajalo i volelo na jedan savršen a ljudima nepoznat način. Zbog te savršene sinteze nije imao razloga da govori pa je to radio isključivo zbog postizanja željenih vibracija i u slučajevima razgovora sa Njim, bradatim, mišićavim Starcem čije mudre reči su održavale njegovo stanje uma kao i čitav njegov fizički i duhovni Raj koji bi u suprotnom bio devastiran. Voleo je Starca kao i Starac njega jer suprotno nije ni bilo moguće, a daleko nasred puta koji je vodio kroz šumu stajao je veliki jednokraki krst na kojem je pisalo: “Trijumf nad prirodom se skupo plaća” !

Kada ne bi meditirao, plivao bi, stvarao nešto od bilo čega pa makar to bilo i puko zapisivanje misaonog toka, ili razgovarao sa Starcem koji se javljao nekad iz šume, nekad sa druge obale, sa planine ili iz njega samog. Stotinu puta mu je Starac ulivao mudrost i snagu, kada bi zli ljudi dolazili sa namerom da iseku šumu ili zaposednu, zagade i oskrnave to divno mesto, njegov Raj. Nije imao razloga da ih ubija (iako je za to bio spreman i sposoban), jer je uz pomoć Starca i u koherenciji sa svojim Rajem, pravio takve logičke zamke i paradokse, da bi zlonamernici, oni srećniji, odustajali na pola puta kroz šumu, a oni uporniji završavali zaključani u svojim lobanjama sa sopstvenim ludilom, a potom umirali na svakojake moguće načine. Tako je Raj bio čuvan i Osamljenik je živeo usavršavajući se. Zarad čega? Raj je već imao, sopstvo je usavršio do vrhunca, stvarao je poput prirode, Starac mu je davao veliku moć i bio mu sagovornik u dijalozima koji su zaista bili “ne sa ove planete”(uslovno rečeno).

Savršenstvo je bilo postignuto, ali pošto ništa ne miruje, kako već sama “VOLJA” uslovljava, tako je i ovaj mir i savršenstvo bilo narušeno zbog dva “iskušenja” koja su “VOLJU” nagnala da teži “dalje”…

Jedne noći, dok je Osamljenik meditirao pored svoje vode, kroz srce ga je probolo –mmmmm- ženskog glasa koje je, činilo se, dolazilo odasvud. Preneražen, kao zatvorenik kojem su na kapiji rekli da mora odrobijati još sedam godina, okrenuo se i ugledao neljudski lepu crnu ženu, koja je mogla biti i plava, i crvena, i ćelava, nije bilo važno, ali to je bilo savršenstvo u ženskom obličju. Naglo je okrenuo glavu ka vodi dok mu je srce rasturalo grudni koš. – Ko si ti, i nemoj mi reći da si ono što osećam da jesi- promuklo i sporo je procedio Osamljenik zahvatajući obema rukama vodu, kvaseći se po glavi i telu.

- Ti znaš da znam da znaš, jer niti jednu “ženu” voliš više od one koja je u tebi!- izgovori ženski glas snagom najjače ljubavi koju je Osamljenik ikada osetio pa čak i naslutio.

- Vidiš “ženo”, ova voda je tekuća ili stajaća, kao što je sve ovo gde se nalaziš čas ovako, čas onako jer mi smo jedan zajednički organizam, i nemoj mi reći da si i ti…moja Anima..?

- Nazovi to vašim modernim pojmovima, u kom slučaju bi tvoj Starac bio Animus, no seti se samo mnoštva antičkih bogova koji su nastali iz istog razloga, jer zapravo nisu izmišljeni već samo zapaženi, obeleženi, naznačeni i imenovani kao nešto što postoji u ljudima. Tako sam ja tvoja Boginja koju nazivaš Anima…- kroz ljubopitljivi smeh izgovori divno žensko stvorenje.

Prišavši i poljubivši joj kolena a zatim je snažno zagrlivši, Osamljenik reče: - Da, odavno sam te zatrpao ali ne želim protiv onog zdravog u sebi! Da, ovo je moje iskušenje a ti si moja Anima, ali zašto sad kad sam postigao duhovno savršenstvo…?-

- Pitaj sebe ili me oteraj, ali tvoja ljubav prema ženi me je posle toliko godina dovela ovde gde me upravo grliš i ljubiš, -

- Sve i da hoću ne mogu da te odbijem jer sada je moja ljubav prema ženi opet probuđena, jer osećam potpunost sa prazninom namenjenom njoj, i tu je kraj mom savršenom miru…

- Ne, tu nije kraj – odgovori Anima. – Ovo je samo uslov za tvoje drugo iskušenje…-

- A to je?- Upita Osamljenik uzevši Boginju-Animu u naručje i ljubeći je kao i ona njega, zagazi u jezero koje je tog trena postalo reka…

- To su nova bića, strana, slična tebi i meni, i zato ti je i potrebna žena, ali tvoj Starac o tome ništa ne želi da govori, bar ne ovako ljubavno kao ja, jer on sve to želi kroz mudrost i borbu. Razumeš li me sad? Sve se svodi na isto! –

-A to je? – upita Osamljenik ljubeći svoju Boginju-Animu.

-To je da prestaneš da ljubiš mene-sebe, prihvatiš ženu i produžiš svoju vrstu, jer samo takva bića će unaprediti ljudski poredak, zarad novih i savršenijih bića koja će razumeti samo Tebe-Mene-Starca i sve One poput nas, sve one sa visokorazvijenom svešću o postojanju, a ostale će vreme izbrisati kao da nikada nisu ni postojali…No dok se to ne desi, prepustimo se ovoj reci…- Reče boginja-Anima milujući Osamljenog po obrazu dok im se starac približavao pružajući Osamljenom šaku koju ovaj prihvati stegnuvši je iz sve snage, dok je drugom rukom spuštao pored sebe svoju Boginju-Animu, a onda se, niz reku, tužno zagledao u daleki Mesec, pustio jednu suzu u “požar planete” i kao vuk ka svom plenu, zaplivao niz reku, u neizvesnost, ka novim, boljim, savršenijim bićima…Da bi stigao…pre osvita zore novog čovečanstva…

Igor Rajović

 

Komentari

Komentari