Foto: 
Jamie

Tuđi snovi (poslednji deo)

Dok je gledala u oči žene koja je utisnuta na papir ležala u njenoj ruci slike su joj igrale pred očima. Srce je lupalo kao da će svakog trenutka da iskoči iz grudi, a scene iz njenih snovi smenjivale su se tu pred njom kao da gleda u pokretno platno, a ne u sliku. Povezanost ove dve žene bila je tako jaka da je par trenutaka izgubila kontakt sa svima u sobi. Znala je da su odgovori blizu, za rešenje nije bila sigurna. Nestrpljenje je pojelo strah. Podigla je pogled prema Nenadu koji se već bio udobno smestio u fotelju preko puta nje i čekao da bude spremna. Nije žurio sa pričom. Čekao je mirno, kao kada učitelj čeka dete da se smiri, pa da mu prenese najvažniju lekciju u životu. Malo je i nervirala ta njegova smirenost.

- Izgleda da ja ovde jedina vidim nešto čudno. Rekla je nakon par sekundi prodornog pogleda koji je nečim morao da se zaustavi.

- Milena, zar ne?

- Da, Milena.

- Pretpostavljam da očekuješ neku super neobičnu priču, nešto što se graniči sa razumom, nešto što ćeš da prepričavaš.

- Ne očekujem ništa, samo da prestane. Lagala je.

- Kada me je Sanja pozvala i ispričala o čemu se radi, prvo sam se i sam osećao pomalo čudno. Doslovno mi je opisala moj problem. I ja od udesa imam intenzivno, kako bih rekao, emotivne snove. Naboj energije je toliko veliki da se ne retko budim skoro pa umoran.

- I jesi li tražio razlog?

- Nisam. Znam razlog. Žena sa slike je moja devojka. Tačnije bila je. Te noći, kada smo se ti i ja udarili automobilima na raskrsnici rekla mi je da su joj otkrili tumor. Bili smo zajedno tek par meseci, ali me je ipak ta vest potresla. Otud verovatno i nesmotrenost u vožnji. Takođe mi je te noći saopštila i da to nije moj problem i da želi da se povuče kako bi sa svojom porodicom probala da nađe rešenje za svoju bolest. Pustio sam je, iako mi nije bilo pravo. Malo onako muški, jer me nije želela kao pomoć, a malo sam bio i razočaran činjenicom da sam u našoj vezi samo ja izgleda osećao povezanost daleko dublju od površne veze koja nekako spletom okolnosti ispadne nepotreban teret. Lagao bih te kada bi rekao da mi nije bilo jasno zašto to radi. Razumeo sam želju i potrebu da se fokusira na problem i da ne želi dodatna opterećenja ni sebi, a ni meni verovatno. Ono što nisam razumeo sam ja. Kako sam je tako lako pustio? Strah? Sigurno. Bežanje od nepoznatog ishoda? Vrlo verovatno. Ipak, mučilo me je to što sam se izvukao iz te priče tek tako.

Nakon udesa, kada sam se probudio u bolnici, osećaj neodbranivosti od savesti koja me secka na sitne komadiće je prestala. Nestala. Mislio sam da je to ok, da je time što se desilo meni kosmos nekako izravnao račune. Mislio sam da sam ja svoje platio i da mogu dalje. Samo delimično sam bio u pravu. Setio bih je se s vremena na vreme i opet bih se osećao loše. Počeo sam da sanjam našu ljubav onakvu kakva je trebala biti. Znao sam da mi se nebo sveti što sam pomislio da je sve tako jednostavno. I dalje nisam mogao da oprostim sebi što sam je pustio da se bori sama. A voleo sam je. Jesam, stvarno.

Dani u bolnici i neko vreme ušuškanosti u verovanje da je sve ok, udaljilo me je od nje. Tada već nisam ni znao kako bih mogao da se vratim u njen život. Na kraju, ona verovatno i nije znala šta se dešavalo. Verovao sam da je i sama zaključila da nisam ni bio vredan njenog života kad sam tako lako odustao od nje i više od mesec dana se nisam ni javio nakon te noći. A da je zamaram mojim objašnjenjima kada ima toliko svojih briga na pameti, nisam želeo.

Pre par meseci je preminula. Saznao sam slučajno, preko zajedničkog prijatelja. Od tada su snovi nesnosni. Ne puštaju me. Bio sam potpuno siguran da me savest ubija polako dok me Sanja nije pozvala. Vidiš, tu je deo koji i dalje ne razumem baš najbolje. Zašto ti?

- Da, zašto ja. Hoću reći, žao mi je zato što je sve ispalo tako kako je ispalo, ali i dalje ne razumem kakve ja veze imam sa tim.

- Ne znam. Verovatno smo se nekako isprepletali kod tog udara. To što sanjaš, to su moji snovi. I ja imam objašnjenje za njih. Meni i trebaju biti namenjeni. Ti si uskočila u moje najdublje osećaje i kajanja iz ko zna kog razloga.

- E, ja znam! Uskočila je Sanja u ovu zbunjujuću priču

- To neko kao vas dvoje ne zna, ali znam ja. Tamo gore. Posle ovog privremenog stanja koje živimo na zemlji, tamo su svi odgovori na sva pitanja. Bukvalno. Tvoja je draga saznala za sva tvoja kajanja. Videla je sve tvoje savesti kako te ubijaju, sve misli koje si mislio da čuvaš samo za sebe. Videla je i njena kajanja.

- Sanja!!!

- Nema Sanja, zato smo ovde. Mesecima posle udesa je Milena želela da te pozove, da ti se javi i pita kako si. Znala je da krivica bila i njena, znala je da si daleko gore prošao od nje, i osećala se krivom. Nije rekla ništa jer nije znala kako. Baš kao i ti. Tvoja je devojka sve to videla. I mislim da je učinila sve što je umela i mogla da se sastanete.

Milena i Nenad su se gledali bez reči.

- Nema više čuvanja. Ćutanje je najveći neprijatelj ljudi, inače nam ne bi dali moć govora, zar ne? Sve istine sveta imaju prirodan nagon da izađu napolje, da se prošetaju vazduhom i da se smire tamo gde pripadaju. U čijoj god se glavi rodile. Sve one istine koje ostanu u glavama, pre ili kasnije nađu način da izađu same. A to nije baš prijatno izlaženje. Ili potpuno unište telo iz kog izlaze, kada jednom reše da izađu. Nezaustavljive su. Zato, ja imam čas plesa, pa idem da se nađem sa Ognjenom, pričaću ti drugi put. A vi pričajte. Sve. Da ne proveravam.

Sanja je izašla iz kuće, a oni su ostali. Noć će biti duga. Valjda dovoljno duga.

Komentari

Komentari