Foto: 
autor nepoznat

U mreži

I kao u svakoj bajci živeli su srećno do kraja života. A kraj života je i kraj bajke...ili možda upravo njen početak? Da je radoznala devojčica u meni  poslušala savete svoje majke,  ova se bajka nikada ne bi dogodila. Kako to obično biva, kada se u kraljevskoj porodici rodi naslednik prestola, doću vile suđaje da daruju detence, vrlinama i svakojakim korisnim osobinama i veštinama. Pošto sam se rodila mnogo pre predviđenog termina, vile čarobnice zadužene za  moje poklone su, naravno, nespremne, kasnile, pa je njihovu dužnost preuzela moja najmlađa tetka. A, poznato je da svakom od nas u  životu zapadne bar jedna takva, šašava i neponovljivo maštovita tetka, bez koje bi nam detinjstvo bilo načisto dosadno. Elem, u trenutku naleta inspiracije, meni je moja tetka poželela da mogu da vidim ono što drugi ne vide i da čujem ono što drugi ne čuju. Mama se bunila, ali bilo je kasno. Jednom izrečena, darovnica se nije mogla menjati. Rasla sam, tako, slušajući cveće kako razgovara dok otvara latice i videla pčele u košnici kako mu se raduju.

Onda sam jednog dana lutajući bezbrižno našom livadom ugledala – Njega. Stajao je na grančici hajdučke trave, hajduk i sam i vrebao plen. Na nitima njegove razapete mreže svetlucale su biserne kapi rose, mameći lokalne bube kaćiperke da mu se približe. Znala sam dobro ko je on, odavno me na tu osmonogu opasnost upozorile i mati, i omiljena mi tetka.Uredno sam, uvek, zaobilazila njegov kvart, ali eto, danas  je prevagnula želja da ga vidim izbliza i malo bolje upoznam. Bila sam još uvekna bezbednoj udaljenosti, ali dovoljno blizu da mogu čuti njegove misli. A naočiti je razbojnik bio tužan. Misli su mu bile pune žalosti što ga se svi plaše i niko ga ne voli.         Prekrasna je mreža svetlucala, lelujale su njene tanane niti na povetarcu, pozivajući na ljuljuškanje i odmor. On je stajao u vrhu mreže, na prvi pogled strašan i opasan, na drugi pogled usamljen i nesrećan, na treći pogled- željan ljubavi. Ni sama ne znam kako sam stigla do podnožja struka hajdučice sa koje me je  njegov pogled pozivao i upozoravao istovremeno. Znam samo da je njegova mreža popustila u trenutku kad sam se krenula popeti uz nju. Zajedno s mrežom i on se skotrljao u travu i nestao. Danima sam dolazila na isto mesto u nadi da ću ga opet sresti, ali nije ga bilo.

Jutros je iznenada stao pred mene i upitao me:“ Ko si ti? I šta hoćeš? Zar ti niko nije rekao da me se kloniš i mene i moje mreže? Jer, ja sam opasan, vrlo opasan...“ To je izgovarao, a u njegovoj se duši čuo lelek usamljenih noći i nevoljenih jutra. Nije mogao znati da čujem njegove misli, nije mogao znati da već danima čeznem da ga sretnem i zalečim mu sve rane... Nije mogao znati da sam opasnija ja po njega no on po mene.  Gledali smo se trenutak, dug, opojan, dok nisam oslobodila glas svog srca da mu prenese moju ljubav. Ono za čim je patio, ono što je celog života čekao, desilo mu se, ispod lista divlje kupine, pod kojim je pokušao da se sakrije.“Ja sam tvoj san. Neću ništa osim da te volim. Ne, ne bojim te se, iako znam da ćeš me pojesti. Jednostavno, rođena sam i postojim sa svrhom. Moja je svrha tvoja sreća.“

Gledao me je, zgranuto, neverica mu je zarobila instikte, nije se mogao pomeriti... On, veliki crni pauk, kralj livade, bio je potpuno nespreman za ovako nešto. U panici je pokušavao da se seti šta je sledeće što bi trebao učiniti, ali ga je sećanje izdalo. Jednom načet, nezadrživo je  klizio u predaju.“Šta će svet reći? Leptirica i pauk! To ne  može nikako uspeti!“ Pokušavao se još odbraniti njegov um, ali srce, srce ga je izdalo... Neću vam reći šta je dalje bilo...osim da ćemo , sigurna sam, živeti srećno do kraja života. Ili bajke. Ili oboje.

Komentari

Komentari