Foto: 
autor nepoznat

Vlati

-  I? Šta te onda tera da nastaviš dalje? Zašto produžavaš agoniju, ako vidiš da je kraj tu? Kakvog smisla nalaziš u svom tom besmislu?

- Moram, jer sam za sobom ostavila sve ono što me je činilo čovekom, a načinilo ovim...ovom prašinom. Moram da smirim duhove i popravim stvari. U meni nema ni trunke sumnje da mi je cilj zapisan, a on je jasno odredio i moje dalje moranje...biće to kratka borba, ali blistava. U meni ima taman toliko svetla za još jednu, ali ova mora da se završi pobedom.

- Toliko gubitaka...toliko smrti...odakle crpiš energiju? Razumem da želiš da isteraš pravdu, ali da li je toliko bola vredno samo jedne male pravde u ovom moru laži? Eh, počinjem da sumnjam u to da ti ne postavljam pravo pitanje...

- Onda je greška u tebi, a ne u meni? Zar nije smisao tebe da postaviš stvari na ono mesto koje mu po sudbini pripadaju? Zar nisi to i u mom slučaju uradio? Čekaj...kakve veze sa ovim ima tvoje pitanje?

Tišina koja je nastupila parana je jedino njenim smirenim disanjem. Ležala je sasvim spokojno i posmatrala oblake kako se mreškaju po plavom nebu. Trava joj je mazila gole tabane, meka i dugačka, mirisala je na gvozdene kapi rose koje je ona sama posejala po vlatima, a sada su tu ostale kao crvene krune poljskog cveća. Svaki pokret bio joj je nemoguć, a opet, plutala je po svojim mislima i iz svake vadila po zračak sunca koji ju je terao da se osmehne. Sećanja... Da, sada su se sećanja sjatila u gomilice sreće, male, ali dovoljne da joj osnaže volju i ubede je da je na pravom putu. U sporom kretanju oblaka i vremenu koje se u prirodi meri kataklizmama, njeno postojanje bilo je kraće od vremena potrebnog jednoj brezi da se savije oko druge. Sve njene priče već su bile ispričane, istkane u tkanini vetrova koji nose sudbinu...sve osim jedne. A ta jedna, minijaturna za poredak stvari u kosmičim razmerama, za nju je bila razlog da nastavi  borbu i pobedi.

- Razmislio sam, paradoks je zapravo svo moje upiranje da shvatim ono što je jedino ljudsko, ono satkano od tela i duha. Meni taj spoj ostaje enigma... Kažeš da si za sobom ostavila sve što te je činilo čovekom, a opet eto te, još si isti onaj čovek, to znači da nikada i nisi nestala, ništa nisi ostavila, sve je tu i uvek će biti. Na meni je da paradoks rešim, moj je koliko i ti i tvoje postojanje. Na tebi je da odlučiš, a ti si odlučila. Vrati se, ti dušo ratnička, svetlosti očiju mojih, idi i završi borbu i pobedi. Uostalom, mira neću imati uvaljujući se u ovaj paradoks sve dublje, propadaću sa tobom i ustajaću sa tobom, ćeri, sine, voljena.

U momentu kao da ju je neka struja izgurala sa trave orošene njenom krvlju, progurala je do iznad oblaka, još dalje, u apsolutni mrak kosmosa. A onda je počela da shvata da su to samo njene oči zatvorene i slepljene od duge kome. Bol je nadolazila postepeno. Navirala je i cepala joj izmučeno telo, a iz usta ništa, ni uzdah. Nikada to sebi ne bi dozvolila, tu slabost tela nad duhom. Onda kada joj se krici otmu, onda joj duša ostaje mrtva, zato ne...stisnula je suve usne i odlepila očne kapke, pa na momenat ostala slepa od jarke svetlosti reflektora uperenih na operacioni sto. Bilo je hladno, jezivo hladno. Bila je gola na metalnom stolu, ovlaž prekrivena belim čaršafom. Bila je stara, veoma stara... Bila je starica ostavljena, mrtva, posle neuspele operacije presađivanja veštačkog kuka. Tromb i ode...

Bio mu je to prvi pokušaj reanimacije i završio se fatalno. Starije kolege su brzo otišle i ne pomišljajući da bi on mogao da oseti nelagodu zbog takvog ishoda, pa matora je imala sto godina. Čudo bi bilo da je preživela...nespretne reči za one koji ne umeju i ne razumeju, a i za one koji ne mare, one koji su najgora vrsta lekara, oguglali, otvrdli od smrti, samo mehaničari, nikada više ljudi...

Stajao je dugo pored stakla koje je odvajalo salu od sobe za pripremu. Patio je, krivio je sebe, a onda je poželeo da bude kao oni, samo mehaničar za robote od krvi i mesa, a da duh prepusti onoj sili koja ga je u takva tela postavila. Bio je na ivici da odluči da nema ničega izvan ovoj jada, ove krvave gomile kostiju, vena i organa vezanih balonom od kože. Onda je primetio kao se čaršaf pomera, najpre sasvim polako, da bi, u jednom trenutku, ona sama sklonila pokrov sa lica, otvorila oči i okrenula glavu prema njemu, pa mu se osmehnula suvim usnama.

Ne seća se da li je stigao da vikne, ali se seća da je u njenim očima prepoznao sreću što ga vidi. I ni u jednom trenutku se nije zapitao zbog čega, on nju nikada ranije nije video, ali činilo mu se da je poznaje oduvek. 

-  Hladno je, gospođo. Sada ću da vas uvijem u ćebe, oprostite, takva je procedura...bili ste mrtvi... Nego, kako se sada osećate, da li imate bolove, sada ću da vam dan injekciju morfijuma.

Smirila je njegovo ushićeno vrzmanje oko stola jednim dodirom hladne šake po mladićevom napetom čelu. Sve vreme se smešila. Sada nikako nije želela da joj da morfijum, od njega bi zaspala, a ima taman toliko vremena da dobije ovu bitku. Tiho reče:

- Sedi, dete moje. Sedi i budi malo pored mene, treba mi samo malo društva. – on je već sedao ne skidajući oči sa njenih. – Više nemam nikoga, stara sam, sve sam sahranila, o kako sam divan život imala. Dva rata, u jednom sam izgubila muža, ljubav, u drugom sina, ljubav, a onda sam shvatila da ih nisam izgubila, da će uvek biti uz mene, voleti me, paziti na mene, uvek mladi, nasmejani, zadovoljni, jer su ljubav imali, davali, a bili voljeni. Moji su momci živeli i umrli u balonu od ljubavi.

- Ne zamarajte se, popite malo vode, suva su vam usta. Sada će sestra, pa ću da vas prebacim u toplo.

- Ne, dete drago, ne zamaraj se oko toga, pričam sada, jer je ovo važno tebi koliko i meni. Umrla sam. Oh, kako sam lepo umrla, ali ti, ti si ostao i nisi razumeo, vratio si me nazad sa one meke trave... Divota je umreti, ako se ne opireš. I, ne gledaj me tako belo. U tvojim očima vidim bol, duša ti se cepa, pošla bi za tamom, a ne ide joj se. To je tvoja duša, dakle, to si ti. I telo je tvoje, ali gde bi tvoje telo stiglo bez duše da ga vodi? Gde? Ne daleko... Mrak je tu, kao i svetlost, kao što je smrt tu kao antipod životu. Oba postoje da ne ugrožavaju postojanje jedno drugog. Zapravo, zavise jedno od drugog. Ko bi voleo da živi većno, smrt je blagoslov za telo i dušu. Ko bi uživao u sunčevom rađanju, ako zna da sumraka neće biti, da mrak neće smiriti vatru? O, dečače moj dragi, ceo je život ispred tebe, a ti si na raskrsnici. Pred tobom je odluka i neće biti laka, pred tobom su decenije borbe za čoveka, ali ako se predaš sada, neće te ništa boleti, nema borbe, nema rata, samo ravna linija...samo živa smrt...decenije tihog umiranja i nestajanja.

- Ali, kako ste to znali, da li smo se mi već upoznali?

- Naravno da jesmo, mnogo puta, nekada te pronađem, nekada ti mene, sine moj... Razmisli, nemaš mnogo vremena, duša je krhka, ali tvrđa od čelika, u zavisnosti na koju ćeš stranu poći. Ja sam svoj put završila, volela bih da sam i ovu borbu dobila, to bi me izuzetno usrećilo.

Ležala je sa osmehom na licu, ponovo je počela da lebdi. Videla je čoveka – dete kako je miluje po sedoj kosi i klima glavom, a onda pušta svoju dušu da oplače smrt žene koju je voleo, možda majke, možda ljubavnice, to i nije bilo bitno, bitno je da ga je umotala u onaj balon od ljubavi u kom se svi osećaju kao pobednici.

Na proplanku, na mekom travnatom pokrivaču, ležal je spokojno, svetla, mlada kao bakarna rosa, a onda je začula smeh svojih momaka koji su je čekali da ustane i izljubi ih od glave do pete.

- Idi ćerko, razumem, rešio sam paradok, rešila si ga ti umesto mene, svetlo i mrak, duh i telo, život i smrt. O, kakva je divota biti čovek, ćeri moja. – i smejao se, onako iz sveg srca, iskreno i nije imao nameru da prestane. Kakav to divan zvuk beše.

Komentari

Komentari