Foto: 
autor nepoznat

Voda

„E, čere, da si došla poodavno, da se izoratimo. Nikoj ni ne vidi, nikoj ne svrta. Samo divlja pilišta, lisice i vuci. Ovuj godinu propadomo odi divlje svinje. Namnožile se, bedosije, svu moruzu i kompiri uništiše. Dedičkava oče da dežura nočom u njivutu, ali mu ja branim, stra me da ga ne priberu karakondžule. A, kakvo ču sama ako mi on nastrada? Da idem pri sina ili pri čerku u grad? Nes’m ja za tam. Neje ni čovek mi. Tedoše decata predi nekuj godinu da ni presele u varoš, ali se pišmaniše, kad  sam im rekla da s nas mora da ide i Belka, i Garov, i magare. Oni ne razbiraju da ja i moj Stanimir bez teja živinće ne bi mogli nigde da živimo. A u stan za nji nema mesto. A ti, čere, koja te muka natera da dojdeš u planinu? Ovde samo lovci i šumari naminu neći put, a i oni svrnu na dobar dan i zavate vodu na bunarat i produže si dalje. Nikoj  ne dojde da posedi, da pooratimo, želja da ni mine za ljudsku reč. Ne znaješ ti, dete, da se i od ćutanje čovek mož’ razboli. Mojivi starac neje bil oratadžija ni kad je pomlad bil, a s’g jedva usta da otvor jednuš na d’n.  I tova samo da opcuje magareto kad neče da ide. A s men ne orati ič... samo me pogleda i ja znam kakvo mu trebe. I teka ni projde d’n, s ćutanje. Ja si oratim s Belku i sas Garova, kad ne mogu više da trpim. Požalim im se, oni  me sve razbiraju... Kaže mi moj Stanimir, da su doodili nekakvi gradžanje u džipovi da gledaju rekutu, merili nekakvo i raspituvali se čije su livadete i šljivariti podi našuvu kuću.Ja nes’m bila dom, išla sam da berem kupine i borovnice, ali čula sam Garova kako laje. A on ne laje ljuđe. Samo zverinje. Kažem ja mojem Stanimiru, ako je Garov onak lajal na nji, tija gradžanje  nesu dobri ljudi. I kakvo traže u rekutu? Njina li je? A ti mi, s’g kazuješ kakva je rabota... Oče da ni uznu vodu, jedinu koju imamo za gradinutu i za stoku. Leti, kad je žega, vodata se trgne, jedva ima da posipemo piper i luk da ne izgoru. Samo tuj, na tija vir stoka doodi da pije. Ima i srne, videla sam kako sleznu niz breg, napiju se i begaju paj u šumu. I, kakvo veliš, oče struju da prave odi našutu reku? I da raskopaju okolo njivete i da ture cevće, pa da vodata teče kr’z nji? E, pa neče da može! Jes da smo ostali samo mi nekolko starci u selovo, ali dok ni ima, ovde se neče gradi ništa! Neje im rekutu deda ostavil u nasledstvo. I kvo traže ovde kad nesu našinci? Moj Stanimir ima pušku. I bata Mitar ima, u onuj kuću što se vidi odovde , niz put, kod topole. Ima da dežuraju dan i noć ako trebe. A ti, dete, da dojdeš paj. Da se izoratimo, da me mine želja. Ako če povedeš i novinari. Neka dojdu, da vide kako se mučimo. I njim ču opričam isto ovak, kako tebe. Mi bez struju možemo, ali bez vodu nema ni život. I da kažeš na tija preduzimači što su doodili, da ču vrljim kletvu na nji, nikad da se ne oprave od zlu sreću.“ Drhti brada i klizi suza niz izborano, čestito lice moje sagovornice, dok mi pruža jabuku rukom koju je život uzorao.

Silazim polako niz uski, izlokani put, oivičen dženarikama i trnjinama, slušam dva kosa kako se natpevavaju u granju i plače mi se. Prelazim rečicu preko malog drvenog mosta, vidim krkuše kako se igraju u viru ispod njega. Gledam porušeni plot i još nedozrele dunje na ulazu u zaraslo dvorište dedine kuće,koja, nagnuta na desnu stranu, preti da se surva nizbrdo, do vodenice, koja, gle čuda, još uvek radi. Poslednji put sam tu bila pre dve decenije, kada je deda umro. Ulazim u auto, vozim u rikverc do prve raskrsnice, okrećem se još jednom i obećavam sebi i dedinoj seni, da ću se vratiti, da branim reku. I plačem, plačem, plačem...

Komentari

Komentari