Foto: 
autor nepoznat

Vodenica (peti deo)

Dok je Mitar odlazio u šumu sa Mićkom, sa vrha jednog obližnjeg proplanka, jedan par očiju je posmatrao. Bio je to Sreten, sin Svetislava, koji je na svom belcu bio na redovnom, svakodnevnom jahanju. Začuđeno je gledao u pravcu vodenice, znajući da tu otkako zna, nije nikog viđao. Moraće to reći ocu, jer i ovako nikad nije saznao zašto je ta stara vodenica napuštena.

Radovan je zapalio prvu gomilu smeća,koje je izneo iz kuće,prethodno iskopavši plitku rupu blizu potoka. Kuća je već bila skoro očišćena i on je seo na trem, sipavši sebi u neku limenu šolju, koju je našao u kući i koju je oprao, malo rakije koju mu je Mitar doneo. Misli su mu odlutale u prošlost i na one poslednje razgovore sa ocem kada mu je pričao o događajima ovde u selu. Još nije u sebi odlučio šta da radi povodom očeve želje da se vrati. Tu želju je ostvario, ali onu za osvetom, za nju nije znao kako i na koji način bi je ispunio. Prvi cilj mu je bio da vodenica ponovo proradi i sva sreća što ovde ima dosta očevih prijatelja koji će mu u tome pomoći. Neće žuriti ni sa čim dok ne vidi i kakvu će reakciju kod Svetislava izazvati vest čiji je on sin. Setio se i očeve priče o starom javoru kod kojeg je otac zakopao ćup sa gomilom zlatnika i koje nije uspeo da uzme kada su ga oterali odavde. Otići će za koji dan da ga potraži, kada bude pri kraju sa poslovima ovde.

Vatra je dogorela i on je bacio još jednu gomilu smeća na žeravicu, koja je brzo planula. Videvši da vatra gori bez opasnosti od požara, krenuo je u kuću po poslednju turu smeća,pa posle već polako može da unosi svoje skromne stvari i namirnice unutra. Razgledao je sve, da nije nešto propustio…radni deo u kome se nalazilo sve potrebno za mlevenje žitarica, od vodeničnog kamena do mučnjaka i sanduka za brašno, sve je očišćeno, kao i malu sobicu odmah pored te prostorije u kojoj će spavati. Od sutra kreće na otklanjanju smeća oko točka, brane i ono što mu je ostalo u okolišu kuće.

Taman kad je zadnja tura smeća dogorevala, veče je palo i on je prekrio žeravicu sa zemljom, pa je krenuo u kuću noseći stvari unutra. Ujutro je ustao opet rano i uzeo nešto da pojede pre nego što se baci na posao, kada je začuo nečiji glas:

-Dobro jutro, domaćine!

Ugledao je čoveka ispred kuće u konjskoj zaprezi .

-Dobro jutro!

-Ja sam Tihomir Milićević, prijatelj tvog pokojnog oca. Mitar mi reče…

-Znam, rekao mi je juče. Siđite. Hajde da doručkujemo zajedno i da…hvala vam na ovim namirnicama!-reče Radovan

-Ništa sine! Drago mi je što si tu, a žao mi je tvog oca!- reče Tihomir, pružajući mu ruku.

-Sudbina,valjda. Ali, ispunio sam mu želju da dođem. I ovako nemam gde i moja majka je umrla.

-Vidim da si baš bio vredan, dosta si toga uradio oko kuće.- reče Tihomir

-Ima tu još dosta posla. Mitar mi reče da možete nešto da mi pomognete!?

-Šta ti treba? Ako nemam ja, naći ćemo kod drugih.

-Trebaće mi konj, recimo sutra. Imam tu neke panjeve da iščupam. A, valjala bi mi i neka testera, moraću tamo oko točka da sečem neke grane, koje su se navukle…

-Konja ću ti ja dati, a to oko točka i u vodi..nećeš moći sam. Dovešću ti još par momaka, pa će ti brže ići. Ne sekiraj se, imaš ovde ljudi koji će vrlo rado priskočiti Anđelkovom sinu!

-Hvala, čika Tihomire!

-Ne moraš to „čika“…ti si vredan i dobar mladić, kad si došao da ispuniš očevu poslednju želju. I možemo imenima da se zovemo.

Tihomir je sedeo kod Radovana par sati, dok mu je ovaj ispričao sve o očevom životu posle odlaska iz sela i ovaj je ustao i krenuo prema zaprezi, obećavši mu da sutra ujutro stiže sva pomoć.

-Vidimo se, Radovane!

-Doviđenja!

- nastaviće se -

Komentari

Komentari