Foto: 
autor nepoznat

Zagrljaj života

-Ti si moj bršljan.- rekao sam joj, a ona se samo nasmejala i još jače privila uz mene.

-A ti si moj javor, slast sokova ispod tvoje kore budi moju želju i pretvara je u potrebu, u neizbežnost, u zavisnost...

-Imam bar pedeset godova više od tebe, presahli su moji sokovi. Uskoro će doći  ljudi sa ogromnim testerama koje urliču i grizu kao besni vukovi i poseći će me, i mene i moju braću i sestre u šumi.  A kad se to dogodi, ni prema tebi neće imati milosti, ako budeš tu, gde si sada.- nežno sam joj sklonio zelene uvojke s lica i pokušao da se oslobodim njenog zagrljaja.

Nije  mi dopustila. Njene su lijane bile svuda po meni, rasle su sa svakom kišom, obavijale  me i milovale, pa sam se opet osetio živim i mladim, iako sam već bio star i već je po neka suva grana žalosno štrčala iz moje krošnje. Smenjivala su se godišnja doba i kad bi jesen pobrala moje lišće, zeleni ogrtač bršljana i dalje je krasio moje grane, pa su mi susedi zavideli. Uživao sam u pesmi drozda koji je načinio gnezdo ispod zaklona od lijana i život je dobio neki sasvim nov, poseban smisao. Moji su me prijatelji, i prvi susedi, dva velika, stara hrasta, upozoravali kako će mi ljubav doći glave. Govorili su mi, često, da će mi bršljan ispiti sve sokove, da ću se osušiti i zažaliti što sam dozvolio da me obrlati i  svog obuzme slatka omama nežnosti, ali se nisam obazirao na njihove reči. 

Jednog su se maglovitog jutra na šumskoj stazi pojavili ljudi sa ogromnim testerama i strašni se urlik prolomio šumom. Obarali su samo najveća i najstarija stabla i ubrzo su i moji susedi, hrastovi, pali, polomljenih grana. Smrad benzina je bio nepodnošljiv i već sam se pozdravio sa životom.

-Zbogom. - rekao sam bršljanu, a ona se nasmejala, šušteći svojim sjajnim listovima. Dvojica drvoseča u tamnim kombinezonima prišli su, pogledali me i zavrteli glavom.

-Od ovog stabla nema nikakve vajde. Bršljan ga je napola osušio, u njemu nema valjane građe ni za pola kubika. Baš šteta, idemo dalje.- i produžili su niz proplanak, do sledeće grupe stabala kraj potoka.

Evo, prošlo je već par godina od tada, a njene me lijane grle i čuvaju još uvek...

Komentari

Komentari