Foto: 
autor nepoznat

Zelena (drugi deo)

Uzmi me, uzmi me, uzmi me...ponavljala je prve godine tamnovanja, svake noći molitvu, obraćajući se Bogu, iako nije verovala u njegovo postojanje. Ipak, svakog se jutra rađalo sunce i budilo je, čineći tako mrak u njenoj duši još većim i crnjim. Samo postojanje mogućnosti da je učinila to zbog čega su je osudili i poslali u zatvor, bilo joj je veća kazna od tih čeličnih šipki na prozoru koje su delile nebo na šest jednakih delova, i u koje jegledala po ceo dan,prateći promenu svetlosti i upijajući nijanse plave, bele i sive. Onda je jednog dana, dok je napolju besnela oluja, ugledala munju kakvu nikada pre nije videla, izlomljenu strelu zelene svetlosti koja je za trenutak osvetlila i svu prazninu njene ćelije i  njene duše. I, počela je da slika. Osuđenice su je se klonile i često je bila sama, i za stolom u trpezariji, i na radu u nevelikoj šivaćoj radionici, jer je za sve njih njeno ludilo bilo očigledno.  Kad je otkrila mogućnost da dobije boje, četkice i platno i potpuno se izoluje u maloj praznoj sobi pored ostave za namirnice, prestala je da odlazi u šetnju i radi bilo šta drugo, osim da slika.

Počela je sama da opet stvara svet koji je izgubila u jednoj pijanoj julskoj noći, iza koje se probudila s lisicama na rukama, u ambulanti, okružena policajcima i medicinskim osobljem. U danima užasa koji su usledili, saznala je da je njen muž otrovan, da je ona jedina osumnjičena za njegovu smrt i da se ničega ne seća. Veče pre toga su bili na proslavi rođendana njene sestre, društvo je bilo veselo, popilo se poprilično alkohola, ona se radovala sestrinom povratku iz inostranstva. Učinilo joj se da je Lela mnogo suzdržanija i zatvorenija prema njoj, ali  nije pitala ništa, nije htela da kvari atmosferu na žurci. Negde iza ponoći su se pozdravili s preostalim gostima i otišli, mada je Ivan malo negodovao što moraju da krenu. Ujutru ga je čekao službeni put u Sloveniju, koji nije mogao da odloži. Lela je samo mahnula i nastavila da se smeje i čavrlja s ekipom, nije ih čak ni ispratila do kapije. Došli su kući, nasuo im je još po čašu vina i seo u fotelju.  -Dođi, sedi ovde. Moram nešto da ti kažem... - tiho je rekao, ne gledajući je. Otpila je veliki gutljaj crvene tečnosti, iako je već osećala da nije trezna.  -Ja... moram da budem otvoren, iako znam da ću te povrediti. Kad ijutru izađem iz kuće, neću se vraćati. Ne želim da te lažem, ne mogu... Volim drugu, ali ona mene ne želi u svom životu. U stvari, ne želi nikog. Ali, to je jače od mene  i upravo sam shvatio da ne mogu da provedem ostatak života s tobom, lažući i sebe i tebe. Ti to ne zaslužuješ.- gledala ga je zaprepašćena ovim rečima, pokušavajući da shvati njihovo značenje, tražeći smisao u njegovom tonu, izrazu lica... Ništa joj nije bilo jasno, jer je njihov brak smatrala skoro pa savršenim. Istina, ni posle tri godine zajedničkog života nisu imali dece, ali bili su dovoljno mladi da ne gube nadu. - Zašto, zašto, reci mi...šta se to dešava?- zagrcnula se i zakašljala, pa izjurila iz sobe, plačući, obnevidela i preneražena njegovim rečima... Ni sama nije znala koliko je dugo lunjala ulicama. Uveliko se bilo razdanilo, bila je promrzla i gladna, slabost u nogama je prisilila da stane kod neke kapije. Nije bila svesna svog izgleda. Retki prolaznici su je zagledali u čudu, s podozrenjem. Tanka večernja haljina na njoj bila je prljava i pocepana na više mesta, pogled uplašen i gestikulirala je rukama kao da se brani od roja pčela koje je saleću. Mrmljala je nešto nerazumljivo sebi u bradu, potpuno nesvesna okoline. Neka žena je pokušala da razgovara s njom, ali je ona vrisnula na nju i potrčala preko ulice.

Neko je pozvao policiju. Pronašli su je ispod klupe u parku, kako jeca i drhti, sklupčana i potpuno dezorijentisana. Imala je trideset godina, optužbu za ubivstvo i rupu u sećanju. Nije mogla ni svog imena da se seti. Slušbenici socijalnog, koja je došla da joj donese neke papire, uporno je ponavljala da se zove Zelena, a ne Ana.

Komentari

Komentari