Foto: 
liz west

Gde god te život razvejao, ne zaboravi koliko je lep ovaj svet

U nedelju, 17. aprila je održana priredba “Ala je lep ovaj svet” u Offenbachu, pored Frankfurta. Priredba naizgled kao i svaka druga, međutim vrlo posebna i sa energijom kakvu bih poželela mnogima u Srbiji. Meni se zavukla pod kožu i naterala me da vas sve podsetim koliko je lepo znati odakle dolaziš, kao i ceniti ono što si dobio rođenjem.

Udruženje pisaca pod nazivom “Sedmica” i perom vođstva poznatog pesnika Ljubiše Simića, otkrilo mi je drugu stranu života u Nemačkoj. Nije Nemačka samo baumštela, posao od jutra do sutra i energija koju sputavaš da bi stekao, izgradio, preživeo. Dočekala me je sala prepuna dečijeg smeha, narodne nošnje i toliko nasmejanih lica koja željno iščekuju da svoju decu ponosno ugledaju na improvizovanoj sceni sveta, uz ništa manje važnje goste iz Grčke.

Ljubiša Simić je naš poznati pesnik iz okoline Leskovca, a u Frankfurtu na Majni živi od 1991. godine. Ima iza sebe nekoliko zbirki pesama za decu, pobrao je mnoge vredne nagrade, a utisak koji je na mene ostavio jeste njegova najveća nagrada jer sam sigurna da taj osećaj ne delim sama. Učtiv i pažljiv govornik, nežan i ponosan otac, podrška svim mališanima tog nekog novog sveta u kome se probudite i bolje govorite nemački nego svoj maternji jezik.

Predstavio mi je aktivnosti i ideje kroz rad grupe koja se trudi da deca ne zaborave svoj maternji jezik, a uz njegovo pero, stoje još dva damska koja na šeširima starovremenskog šarma možete potražiti pod imenima Ruža Mijović i Nisveta Grabovac Šabić. Tajnu magiju njihove volje nosi vizija da se deca udaljena od domovine jednako ponose istom, da čitaju knjige na svom maternjem jeziku i stvaraju na ponos svojih predaka. Čitati kako je napisano, nije toliko teško kada uz takve ljude i njihovu podršku koračate ka budućnosti.

Svakog četvrtka, možete ih pronaći u prostorijama školice, kako obuzdavaju čuperke zalutalih snova, grade vizije daljina, timare padeže i hrane gladne pesnike čitajući njihove stihove onima koji su tu i onima koji mislima blude ka igralištima i loptama, a opet rado na povratku kućama nose stihove i nižu ćirilicu kao upržene bademe.

Provela sam dva sata kao dve sekunde u vremenskom procepu i nauživala sva čula slušajući velike i male, a opet dušom moje i ponosno mogu reći, posetiću ih još koji put i dati svoj doprinos u svemu u čemu to ovaj Univerezum dozvoli.

Da se domovina nosi u duši i srcu gde god pošao, dokaz su upravo oni, Udruženje “Sedmica” kao i mala škola ćirilice. Više možete pratiti uskoro na mojoj službenoj stranici.

Maja Wu

Komentari

Komentari