Foto: 
eltpics

Običaji u Srba

Bajke, priče, religija, verovanja, običaji, sve su to odrazi kolektivne svesti jednog naroda, a ona je značajna zato što, kao utvrđen sistem vrednovanja i zajedničkih uverenja na nivou jedne društvene zajednice, utiče na oblikovanje svesti pojedinca, pa samim tim na njegov način razmišljanja i delanja. Rađamo se u određenoj sredini, koja već ima formiranu kolektivnu svest, a mi prihvatamo to što smo zatekli. Tek kad postanemo svesni, toliko da možemo donositi sopstvene sudove i zaključke, neke stvari odbacujemo, ne prihvatamo ih; ali, u suštini, naši oblici ponašanja uslovljeni su našim nasleđem, u smislu svesti društvene zajednice čiji smo članovi.

Svaka društvena zajednica je različita pa, samim tim, različito vrednuje stvari. To je uslovljeno mnogim faktorima, a za njihovu analizu potrebno je mnogo vremena, tim pre što i oni evoluiraju kao i sve ostalo. Međutim, postoje one društvene zajednice, koje se drže nasleđenih vrednosti u većoj meri. Sad, vrednovanje jeste subjektivna kategorija, podložna je, kao što rekoh, promenama, ali neke stvari budu toliko usađene u svest da se, meni bar, čini da su deo genetskog koda, koje nikakvi genetski modifikovani organizmi, uneti u bilo kom obliku, ne mogu poremetiti, a kamoli uništiti.

Srbi su poznati po tome da se drže svoje tradicije. Običaji, iako u malo izmenjenom obliku, veoma su prisutni u svakodnevnom životu. Njihova suština, nakon hiljada godina postojanja, ostala je netaknuta, što dokazuje pravilo koje i dalje važi, a to je da je bolje da izumre selo nego običaj.

Malo je nezgodno pobrojati ih sve, jer ih ima zaista mnogo, ali ako bismo krenuli od onih najvažnijih, na prvom mestu bile bi zadušnice. Kult mrtvih veoma je poštovan, pa im je posvećeno nekoliko dana u godini, kad se izlaskom na groblje prisećamo umrlih predaka. U to ime - kao na pikniku! Svega ima, pa onako, uz priču, popije se jedna. Za dušu. Pa još jedna... I još jedna... I tako do dna. Dede, pradede i ostali voleli su tako da popiju, pa mi to zbog njih, ne zbog sebe, a i kad izbije tuča na groblju, to je zato što proradi kavgadžijski gen predaka izazvan simbolikom dana. Inače miruje. A vrlo često, i onaj muzički. Ma, nek` ide život, umemo mi i da se veselimo!

Čim prođe mamurluk, idemo dalje. Kao da ništa nije bilo. I to je odlika našeg karaktera, jer najvažije je, ipak, da budemo solidarni, jer jedni bez drugih ne možemo. Komšija, da mu je krava živa i zdrava, najveći je rod, komšinica naročito. Zimi, kad su noći duge, za druženje, razbibrigu; a leti, kad treba raditi u polju, njivi, kad treba kositi livade... Pa ko će biti tu ako ne komšija? I tako, ko će koga, ako ne svoj svoga. Pomoći i razumeti, naravno, šta drugo?

E, sad! Ima još jedan običaj, veoma rasprostranjen u Srba, a to je tuženje. Nije to tuženje radi tuženja, već namirivanje pravde. Poznati kao veoma pravdoljubiv narod, malo, malo, eto nas na sudu! Ima tu svega - kleveti, uvreda, tuča, povreda, ali ono što je specifično jesu međe koje dele imanja, jer se javljaju kao najspornija stvar kod nas. Običaj je od davnina, već, da se oko toga vode dugogodišnji sporovi: ko je kome zaorao njivu, ko posekao stablo, ko stavio prepreku na prolaz, ko prekosio livadu... Uvek se nađe nešto. Čim stigne penzija, eto tužbe! Duh tradicije ni sudstvo ne ostavlja na miru, a gomile dokumentacije se čuvaju, nekad, u specijalnim XXL sanducima, koje svaka kuća treba da ima.

I koliko god geometri omeđavali, uvek se nekako nađe prostora da se makar jedan otkos napravi u tuđoj livadi. Kad god vidite da neko oštri kosu i gleda u nebo, a livada mu je do vaše, povedite računa. Voli naš narod, voli... A i običaj je.

Komentari

Komentari