Foto: 
Violeta Živkov

U Evangelističkoj crkvi

Gospel je jedan od muzičkih žanrova koji me privlači i koji rado slušam. Robujući predrasudama, kada sam upoznala Veu, tamnoputu Haićanku, podrazumevano sam pomislila da ona ide baš u tu “njihovu“ crkvu. Zamišljala sam hor u karakterističnim odorama, veselu atmosferu, raspevanu crkvu... No, ispostavilo se da je Vea vernik Evangelističke crkve u Kalgariju. Šta je tu je, pomislila sam, i krenula s njom na jednu od nedeljnih službi. Pričala mi je, usput, o tome kako su vernici ljudi sa svih kontinetata, da će me upoznati sa većinom bitnih, da će mi biti zanimljivo... I nisam ni sumnjala.

Onako kako dolikuje, ljudi su dolazili u svečanim odelima, brojni u tradicionalnim nošnjama, a najveću pažnju privlačili su svakako kostimi Gane, svojom elegancijom. Bilo je tu, naravno, i Evropljana i Azijaca, tako da mi je jednog momenta samo kroz glavu prošlo - ovo kao zasedanje UN-a! Zbog brojnosti članova služba se drži u dva jutarnja termina, a baš te nedelje bio je dan nacionalne kuhinje, tako da su i oni što su već odslušali, ostali da sačekaju zajednički ručak.

Prostrana dvorana  Evangelističke crkve u istočnom Kalgariju bila je puna. Na pozornici instrumenti, pred pozornicom ljudi u invalidskim kolicima, nastupa bend. Kreću taktovi pop muzike, na video bimu ide tekst “Jesus loves me“. Svi ustaju, pevaju naglas, mašu rukama, pevam i mašem i ja. I tako pola sata odličnog provoda, dobre svirke, dobrog raspoloženja.
Ja kao malo dete, posmatram ljude oko sebe, njihov trans, ogromnu veru, i baš uživam. Vea je zadovoljna jer se ja ne smaram, nego učestvujem u svemu. A činim to zaista iskreno. Nebitno je šta se peva, samo da se peva. Neće me ovo preobratiti niti upropastiti, mislim u sebi.

Žene sa turbanima i u dugim, svilenim haljinama, poreklom sa afričkog kontinenta, bodre ostale svojim karakterističnim glasanjem jezikom. Skroz ludo, ali onako pozitivno. E, onda nastupaju sveštenici. Prvo sveštenik domaćin i njegova žena, a potom i gostujući propovednik (nemam pojma kako se zove, zaboravih). Njegov je posao da omasovljuje crkvu i širi veru na evropskom kontinentu. Ako ste ikada gledali američki film u kome propovednici pričaju o magiji isceljenja, snazi vere, o tome kako treba davati da bi se dobilo, stvorićete već sliku u glavi.

Moj skepticizam se tu budi, ironično se smeškam, ali neupadljivo, no Vea insistira da me upozna sa ovim propovednikom. Ljudi u transu oko njega, bolesni bi da ga dodirnu, zdravi bi da mu se obrate, a on kao da živi u filmu. Ja mu se predstavljam, kažem da sam novinar, da mi se dopala atmosfera; on me odmah pita jesam li vernik. Čovek ne izlazi iz uloge, širio bi veru. Mislim se u sebi, zalud ti trud, mene je nemoguće ubediti. Ali, ajd’, puštam ga da mi priča. I pošto kapira da sam tvrd orah, pita može li da se pomoli za mene.

„Može, što da ne može, ne može da škodi”, kažem mu ja.

On stavlja ruku na moje levo, Vea na desno rame, i izgovaraju molitvu u fazonu da Jesus čuva ovo svoje čedo, da mi da zdravlja i meni i porodici, da me vodi pravim putem... Ja, kako dolikuje, skrušena, slušam, poštujem trud i zahvaljujem se na kraju. Šta ću?! A smejala bih se, ne njima – sebi, i onome što će uslediti kad dođem kući i ispričam. Mada, iskreno, bilo mi je sjajno u susretu sa toliko različitog, pristojnog, gostoljubivog sveta. Naročito sa prijateljicom koju sam stekla i kojoj sam zahvalna što mi je ovo priuštila.

Svako iskustvo ima svoje mesto u životu.

Violeta Živkov

 

Komentari

Komentari