Foto: 
Jussi

Zejtilnik – mesto koje ne oprašta zaborav

Nekada, u vreme Otomanske imperije, tu je bila pijaca. Prodavalo se ulje, ili kako su tadašnji „vladari sveta“ govorili, zejtin. Ostao je izraz, reč, narodu poznati, kao što su  poznate i posledice njihove vladavine, a mesto je dobilo ime Zejtilnik.

Prilaz je neugledan i prilično zapušten. Kapija velika, a iza nje, uređen i održavan prostor srpskog vojničkog groblja iz Prvog svetskog rata, nastalog na mestu gde je tada bila Glavna vojna poljska bolnica srpske vojske, pa su oni koji su umirali tu i sahranjivani. Vremenom je takvo groblje preraslo u ovaj kompleks.

Na istom mestu sahranjeno je više od sedam hiljada Srba koji su se borili na Solunskom frontu, a sem Srba, ima i Rusa, Francuza, Italijana i Engleza.

Mauzolej, kapela, kosturnica, sve je sagrađeno od materijala iz Srbije, a Grčka je besplatno dala zemljište. Za toliko su ovi ljudi zaslužili! Mesto na periferiji, da im se kosti ne bi otkopavale i selile.

Ne pamtim istorijske činjenice, pamćenje istih iziskuje napor, ali ovde je to drugačije. Čuvar groblja, kraljevčanin Predrag Nedeljković, iznosi ih sa mnogo emocija; predano, savesno, sa velikom ljubavlju prema svom narodu i živopisno, kao da se i sam borio sa njima rame uz rame.

Kruna Nemanjića, naopako je okrenuta u znak žalosti u sredini polijeleja (velikog svećnjaka, nalik lusteru), koji visi sa plafona, i koji je izliven od oružja umrlih ratnika.

Imena sahranjenih su zapisana na zidovima u unutrašnjosti kapele, a mnogi posetioci su ili našli ili traže nekog svog. Svoj potpis i utiske su ostavili ispod imena  predaka, ostalih da počivaju daleko od svojih domova. Takođe, postoje spiskovi sa kompletnim podacima sahranjenih, što olakšava potragu, jer ponekad ime i prezime, ispisani na ploči, nisu dovoljni.

Nemoguće je ne osetiti ništa samim ulaskom na ovo mesto, kao što je nemoguće odatle otići bez jakih utisaka i mnoštva pitanja. Možda ta srpska rakija kojom posetioce služe na ulazu, ili ti grumeni zemlje koje ljudi donose, deluju bedno i ništavno; možda su šarenice, tkanice, krstovi, opanci, šajkače sirotinjskog izgleda, ali vrede više od kraljevskih darova, jer pokazuju pravo lice i dušu Srbina i naroda koga je svet ocrnio i uništavao samovoljno, vekovima.

Na ovom mestu čovek shvati da ima čime da se ponosi, na koga da se ugleda i pred kim da se postidi.

Da, ja sam deo tog naroda koji trenutno ide stranputicom, vođen od strane onih čiji sinovi će, u slučaju da zatreba, biti sklonjeni i braniti svoju zemlju negde, u noćnom provodu po svetskim metropolama!

Da, ja sam deo naroda koji, u potrazi za boljom budućnošću, ide iz svoje zemlje, ali je ne napušta!

Da, deo sam naroda u koji svet gleda u najgorem svetlu, jer nekome tako odgovara!

Sve je tačno! Tvrdoglavi smo, neobuzdani... Ima nas raznih - dobrih, loših, lenjih, galamdžija, grubih... A gde toga nema?

Takvi smo, ali ne dam da to drugi govore, nemaju pravo, jer taj narod koji je u očima Nemca, Austrijanca i drugih pripadnika velikih sila, genocidan i divlji, je isti onaj narod koga su oni nemilice bombardovali, unazađivali i na koga svaljuju sve krivice ovog sveta! To je narod čiji grobovi leže širom planete! Narod čiji su opanci i krajputaši vredniji od svih dvorova i čiju ljubav prema ognjištu, zemlji, i onoj najkamenitijoj i najneplodnijoj, svetski velikaši nikad neće razumeti.

I sve će nam biti oprošteno, sem zaborava!

Komentari

Komentari