Foto: 
Olga Tomović

Autostopom kroz jedan život

Na glavnom sam putu i vozim brzo, pred mojim pogledom prostire se drum.

Krajem oka pratim pješake, bandere, drveće i poneku sitnu životinju, u daljini autobus koji kreće sporo. Sustižem ga. Na cesti par autostopera neobičnim izgledom upadaju u oči, visoki istrčava na ulicu I započinje neravnopravnu trku za autobusom, odustaje. Dredovi koji se vijore za njim i slojevita odjeća, već sa leđa ga čine čudnom pojavom. Pomisao da su u autobusu zaboravili tašnu tjera me da se zaustavim i ponudim pomoć .

Otvaram prozor i obraćam se na engleskom,očigledno je stranac, zbunjen mojim zaustavljanjem i činjenicom da sam žena, zatečen pitanjem, ali „ Help“ svako razumije, klima glavom potvrđujući da su u problemu. Ne sjeda u auto već se vraća u trku do druga. Na otvorenom sam putu, kako su njihove stvari daleko nemam drugog izbora nego se rikvercom vratim do njih, zaustavljenoj na pogrešnom mjestu drugi vozači sviraju i negoduju. Dječak jamajkanskog izgleda pomjera sjedište i na zadnje stavlja limene konge,malu futrolu za ukelele, drugi otvara gepek u koji gura ranac, ne stižem da ispratim ukrcaj, u automobil uskače žuti pas.

Družina kreće.

Nasmijani su, mladi, crni kao ugarak, procjenjujem da su možda sa Bliskog Istoka. Žale se, umorni su,  vruće im je, stopiraju dugo niko im ne staje zato su neuspješno pokušali sa autobusom, a trk koji sam vidjela bio je sprint molbe, nemoći i očaja.

Ne vozim ih daleko i blizu sam odredištu, objašnjavaju da idu za Dubrovnik, mole me da ih ostavim na prvoj autobuskoj ili benziskoj stanici, tih pet minuta vožnje koliko ću ih voziti čini mi se ništa u odnosu na količinu nade u njihovim očima.

Razgovor se otvara. Zapitkuju me za porijeklo i značenje pera zataknutih za retrovizor, objašnjavam da ih često nalazim, sporazumjevamo oko naziva ptica, putnik sa neobičnom frizurom sa zadnjeg sjedišta podiže svoj dred u koje je upleteno pero slično sokolovom, a onda mi pokazuje na ruci tetovažu perja i skoro uglas izgovaramo „ Feather people“ ( Ljudi perija ). Sada se svi smijemo.

Strijelica koja pokazuje nivo goriva, prošla je kritično crvenilo rezerve i već se zalijepila za alarmantnu bijelu crtu kraja mogućnosti, stići ću do grada. Dopada im se zaliv, razgovaramo o prednostima i lošim stranama života u njemu, jednostavno produžujem.  Razgovorse žučno nastavlja o više tema istovremeno.

Sreli su se prije četri dana u Grčkoj i od tada putuju zajedno, naprijed sjedi mladić sa plavim očima i vedrim osmjehom, on je iz Barselone, pozadi sa perom u kosi putnik iz Italije, zaputili su se u Veneciju. Kroz šalu i par riječi na italijanskom pričam kako je zaliv bio dugo pod venecijanskom upravom, održavši stoperima mali čas istorije. Radujemo se jer imamo nešto zajedničko, komadić istorije nas vezuje. Za ljude istodobno zaključujemo da su dobri. Na putovanju sreću samo dobre ljude, jer samo takvi staju stoperima, tvrde iz iskustva i opet smjeh.

Razgovaramo o djeci, o školi, o obrazovanju, o putovanjima i putnoj inteligenciji, vedri su, mnogo pitaju, ne stižem da im postavim pitanje od mora upitnika koje iz njih izvire. Plavoki ima dvadeset i četri godine, mladić sa dredovima dvadeset i šest, misle da su odrasli i zreli, u odnosu na mene koja nikada nisam putovala vjerovatno i jesu u mnogim stvarima. Ne mirišu prijatno, ali se iz te neobične i meni svakako nepoznate mješavine može naslutiti da nose prašinu sa mnogih dalekih puteva. Radovi na ulici nas na kratko zaustavljaju, rukom iza svog sjedišta dodirujem psa na kog sam zaboravila, miran je, zbog njega nekada neće da ih prime.

Ohrabruju me da obavezno putujem, ohrabruju me da mjenjam grad, ljude, posao, ohrabruju me u namjeri da promjenim život, zadovoljni su načinom na koji razmišljam, na trenutke se uloge mjenjaju i više se ne zna ko je stariji i ko daje podršku i savjete onom drugom.

 Traže imena naših poznatih pisaca „ One for novel, one for poetry“ ( jednog za prozu i jednog za poeziju ), na glavu mi se obrušava sva naša književnost, preporučujem Crnjanskog, s objašnjenjem da će kod njega naći i poeziju i prozu, još jednog, insistiraju, prebiram po glavi, Pavić, dodajem da je on moderniji pisac. Borimo se sa spelovanjem, zaustavljena u koloni na koljenu ispisujem imena. Ne mogu da ih izgovore, pitaju me za moje, iz trećeg pokušaja stigli smo do Olive, naravno masline i maslinovo ulje, sad se već razumijemo.

Odredište je blizu nadam se samo da će biti dovoljno goriva do prve benziske u povratku. Ostavljam ih na proširenju autobuske stanice, zahvaljuju se, veseli, zadovoljni, ozareni, umjesto dva vozila sam ih petnestak kilometara, zaista ništa u odnosu na njihovo putovanje, ali oni su nasmijani i zahvalni. Izlazi suvozač, za njim iskače pas, dječak sa dredovima sa zadnjeg sjedišta naslanja se prema meni i otvara dlan.

Na dlanu malo srebrno pero. „ For you“, objašnjava mi da je to poklon za mene. Gledam ga prljavog, crnog, očiju velikih, sa jednim rancem , psom i malim bubnjem, nema ništa, sa sebe skida privjesak da bi ga meni poklonio. Zahvalan. Oči mu se smiju. Zubi blješte na licu preplanulom od sunca. Feather people ( ljudi perja)

Uzimam poklon i zatečena sam, izgovaram: „ Hvala", mada, sad više nisam sigurna ni da su me razumjeli, suze osjećam u očima, prekoravam ga kroz osmjeh da me rasplakao, govori mi tiho tješeći me :„ Don't cry lady“ ( Ne plači gospođo) .

Pažljivo spremam srebrno pero u mali džep farmerica, da ga ne izgubim, ostavljam ih na stanici i auto kreće. Boli me srce, boli me duša od tog iskrenog gesta.

Nečija divna djeca. Njihove majke zabrinute u dalekim državama. Nisam ih pitala za imena, žao mi je što sam zaboravila. Život je dug, možda će priča nekada doputovati do njih, autostopom kroz neko neizvodljivo putovanje. U glavi mi zvone njihove poslednje riječi: „ Fine lady“, a meni oni liče na dva mala prašnjava anđela slučajno upala u moj ovozemaljski život.

Osjećam samo zahvalnost.

Kod kuće srebrno pero stavljam na trakicu i spremam na počasno mjesto kao dokaz dobra i vjere u one koji u grudima namjesto srca nose cijeli svijet.

Komentari

Komentari