Huligani
Deda Đura je stajao na prozoru i posmatrao momke iz komšiluka, koji su na igralištu igrali košarku. Prethodne večeri, ti isti momci su pravili veliku galamu, pili alkohol i dugo smetali komšijama. Neko iz komšiluka je zvao policiju, ali su oni, videvši ih da dolaze, pobegli. “Kako su dobri u košarci”- pomislio je.
Poznavao ih je sve, još od malih nogu..znao im je i roditelje, mahom, kao decu.”Dobra su to deca”- u sebi reče. Obukao se,obuo i sišao dole.
-Bojane!-viknuo je
-Dobar dan, deda Đuro! Kažite, jeste li hteli nešto?-reče Bojan,dečko iz njegovog ulaza.
-Sinoć su vam opet zvali policiju.-reče deda
-Ma,da…strašan komšiluk imamo.Znate li da smo dobili ime od njih,’’Huligani”? Znamo da smo bučni, ali nikog ne diramo, a i ne idemo po kafićima, centru.. itd.
-Znam, ali ima tu i male dece, koja rano legnu i starih ljudi kojima to jako smeta. Nego, slušaj, imam jedan predlog za vas, zovi drugare da malo popričamo, ako hoće.
-Znate da hoće. Oni vas vole i poštuju.
-Društvo, Saša, Lemi, ’ajde dođite, hoće deda Đura da priča sa nama.
-Dobar dan deda, kako ste?- skoro u glas rekoše momci -Kažite, šta ste hteli?
-Deco, znam vas od malih nogu, znam da ste dobri momci...ono uveče što radite, to je samo faza koju svi prolaze. Hoću da vam pomognem da vas komšije drugačije gledaju.
-Kako?-reče Lemi
-Jeste li čuli za onog malog iz zadnjeg ulaza, što je dobio neku tešku bolest?
-Da,trebaju mu neki skupi lekovi, a njegovi baš nisu lovarni. U mom je ulazu, moji se znaju sa njegovima.-reče drugi momak.
-Da li vi možete da nešto uradite, preko svog društva, da im se pomogne? Bio sam dobar sa njegovim dedom, odrasli smo ovde, u kvartu...momčili se i pravili zajebancije, isto kao i vi sada. Puno bi mi značilo da im se pomogne. - reče deda.
-Ne znam, mogli bi da skupimo pare po školama, ko gde ide ,nešto od roditelja…videćemo, uradićemo nešto.
-Hajde, potrudite se, pa da pokažemo komšiluku kakvi ste vi”huligani”.
-I vi znate za ime što smo dobili?-reče Saša
-Znam, ali ne brini, drugačije će vas gledati kasnije. Ajde sad, nazad na basket, da malo uživam dok vas gledam.
-Rešićemo to, ne brinite!
Posle nedelju dana, Bojan i Lemi su došli kod deda Đure:
-Dobar dan,deda!
-Zdravo deco! Uđite.
-Došli smo da ti donesemo novac što smo skupili, uspeli smo dosta, nadamo se da će im pomoći.-reče Bojan
-Njima će svaka pomoć biti potrebna. Nego, idemo zajedno, vi ćete im dati novac
-Ali…
-Ni reči. Vi ste ovo uradili, vaše su zasluge, pa nek vide kakvi su “huligani’’.
Otišli su zajedno do stana gde su živeli ljudi čije dete je bilo bolesno.
-Dobar dan! Otkud vi deda Đuro? Zdravo momci.-reče dečakov otac.
-Zdravo, evo došao sam sa ovim momcima koji imaju nešto za vas. Hajde, Bojane, Lemi.
-Mi smo čuli za vašu nevolju i rešili smo da vam pomognemo. Skupili smo para, nešto od naših džeparaca, nešto u školama, a i naši roditelji su pomogli. Nadamo se da će vam pomoći.
Dečakov otac je pogledao u kovertu u kojoj su bile pare.
-Bože, pa vi ste puno skupili!-uzviknuo je
-Mila, dođi! Deca iz komšiluka su doneli novac za terapije. Deco, ja..-glas mu je uzdrhtao -Kako da vam se zahvalim? Bože, pa i ja sam bio među onima koji su zvali policiju kad ste galamili na igralištu. -Ma, pustite to, sve je to faza odrastanja, kako kaže naš deda Đura. A, sem toga, idemo na neki turnir u basketu, ekipi smo dali ime HULIGANI.
Deda Đura je stajao iza njih, a na licu mu je bio osmeh. Bio je radostan što su deca pokazala svoje pravo lice.