Foto: 
autor nepoznat

Obala Svetog Đorđa

Razmišljao sam da li ću nešto novo reći nekome ovim tekstom. Solunska regija je, na neki način, 'srpsko more', pa možda i nema nekoga ko nije bio tamo. S druge strane, ja do ovog leta nisam bio, izbegavajući tu destinaciju kao isuviše uobičajenu, i sa isuviše Srba (nije baš fora da na plaži slušaš kako je neko postavio pločice u kupatilu). Mada sam do pre nekoliko godina izbegavao i Grčku kao isuviše standardnu... Dakle, nadam se da ovde ima nešto za nekoga što nije znao, ili o tome nije razmišljao.

Cela Grčka izvan Soluna i Atine ima oko četiri miliona stanovnika, pa nije čudo što dosta toga može delovati prazno. Od Soluna do Asprovalte je oko sat vožnje busom, dakle kolko od Beograda do Novog Sada. Iz busa gledano deluje veoma nenastanjeno, valjda samo jedna varoš se vidi između. To ne znači da oblast nije iskorišćena, jer vide se maslinjaci i simpatične štale otvorenog tipa.

Solun spada u one mediteranske gradove koji su novijeg dizajna. Kao i Lisabon (bez Alfame) i Barselona. Razlog za to je veliki požar od pre tačno jednog veka. Posle toga je grad planski građen. Tako možete uživati u širokim ulicama, pored starih crkava i antičkih ruševina. Dobar pogled pruža se sa Crvene kule (u kojoj su mučili janjičare), a verovatno još bolji sa stare citadele u brdima iznad grada, za koju se turista mora sam snaći van agencije (ja nisam).

Posebne misli budi poseta srpskom (pored ostalih) vojničkom groblju iz Velikog rata – Zejtinlik. Čuveni Đorđe Mihailović od 1961. čuva to gorblje, ima devet decenija i zdravlje mu polako popušta. Međutim, sasvim je bistar i rado će vam pričati o tome ko je na groblju sahranjen, pretežući zbog porekla na crnogorsku stranu. Pristrasno lokalpatriotski, pa šta!

Dosta toga je u znaku Aristotela, čije smo rodno mesto (tvrđavu) imali prilike da vidimo. Pomislih kako Aristotel, kao Aleksandar Veliki, zapravo nije bio Grk, no to nije tačno. Mesto Stragira osnovali su grčki kolonisti sa obala jonskog mora. Glavni solunski trg nosi njegovo ime, spomenik je nekao pristupačan ljudima. Spomenik Aleksandru je nešto dalje, u velikom parku, sam ne preterano velik. Poprilično drugačije od onog nedavno sagrađenog u Skoplju, drugoj makedonskoj prestonici.

Dimenzije krajolika shvatamo dok, recimo, prelazimo s prsta na prst Halkidikija. Oko dva kilometra da se kod Atosa pređe s jednog na drugi zaliv, što je za prevozno sredstvo ništa, a prijatna je šetnja. Otprilike kao u Radovićima, koji su između Boke i Jadrana. Razlog za posetu je blizina Svete Gore, za koju je vladika Nikolaj rekao da je država bez vojske, kuhinja bez mesa, zemlja bez žena, i još nešto čega se ne sećam. Mi smo tamo bili radi krstarenja sa pogledom na manastire, na koje krenusmo iz Nebeskog grada (Uranopolis).

I ko se ne zanima mnogo za religiju trebalo bi to da vidi, zbog očuvane prirode, tamo gde ima malo ljudi. Postoji verski turizam, to da, ali rekao bih da to ne smeta mnogo krajoliku koji deluje skoro pa pošteđen od ljudi. Da smo u istom krstarenju obišli i, da prostite, srednji prst Sitoniju, bila bi to zgodna paralela. I bez toga možemo lako zamisliti razliku. To me je opet podsetilo na Radoviće, odnosno 'nedirnutu prirodu' koju sam mogao videti odande, gledajući na poluostrvo Luštica. Kasnije mi rekoše da vojska tamo ima svašta, oblast je zabranjena za ulazak. Sada tamo betoniraju more, a mogli su bar donekle očuvati ambijent.

Sama srednjevekovna arhitektura manastira, sa kulama, podsetila me je na – epsku fantastiku. Ne baš Gospodar Prstenova, ali neka novija dela, recimo Kralj Artur. Pitao sam se kada će junak na konju tamo proleteti. Tako je bar izgledalo, posmatrano sa mora, iz pristojne daljine.

Zašto ovaj naslov? Tako se zove δημος(dimos ili demos, nas može asocirati na razne stvari, ali kod grka to znači opština). Da li ima takvo mesto ne znam, no tamo je Asprovalta. Oblast pogodna za odmor, sa dugačkom ne preterano zanimljivom plažom. Nema buke iako je sasvim urbanizovano (ne čuje se ono čš-čš-čš zrikavaca). Blizu su prodavnice gde se jeftino može kupiti hrana, što može nešto da znači nama iz Srbije. Put nije dalek u povratku mi je trebalo dvanaest sati od mesta gde nas je pokupio bus, do batajničkog stana. 

Ivan Vukadinović

Komentari

Komentari