Foto: 
autor nepoznat

Ruševine

Deda Đura je izašao u svoju redovnu šetnju, koju je obavljao svako jutro, usput uzimajući potrepštine za taj dan. Prolazio je ulicom u svom kvartu u kojoj su se radili veliki građevinski radovi. Zastao je malo, jer je video da je počelo rušenje poslednjih kuća sa druge strane ulice, kako bi se oslobodio prostor za nastavak kompleksa zgrada koje su tu trebale da niknu. Gledao je tužno i sećao se vremena kada se doselio u komšiluk.

Ulica je tada bila sva u kućama, sa redovima drveća koja su pravila hladovinu i bila je milina tuda prolaziti. Sada je u toj ulici ostalo još par kuća, koje će, verovatno uskoro, takođe otići u prošlost i koje će zameniti zgrade, betonska džungla i sivilo koje će izbrisati zelenu hladovinu. Pojavila se suza u oku deda Đuri i nastavio je dalje, ne mogavši više da gleda. Došavši do svoje zgrade, na klupi ispred je video svog komšiju, prijatelja iz mladosti. On je živeo sam u zgradi do njega.

-Zdravo, Rašo!-reče deda Đura

-Ej,Đuro! Ti si. Nešto sam zamišljen, pa te nisam primetio.

-Šta je druže? Neki problemi? Da nije nešto sa zdravljem? Izvini što pitam.

-Ma nije. Drugo nešto je u pitanju, ali ajde,tebi mogu da se izjadam. Sinoć su mi bili sin i snaja sa unucima i imali smo jedan težak razgovor. Prepirali smo se do kasno i celu noć skoro da nisam spavao.

-Pa šta je bilo, ako smem da pitam?

-Smeš…vidiš, došli su sa namerom da počnu da me nagovaraju da razmišljam o odlasku u dom, pričajući kako sam sam, sve više podložan bolestima, a njima je zbog posla teško da svakodnevno vode brigu o meni u slučaju da se teže razbolim. Sve troškove će oni snositi, izdaće stan, malo od svojih plata…dok unuci odrastu, pa će neko od njih uzeti stan. I ovako je njima i namenjen. Rekao sam im da sam još uvek pokretan, da mogu da vodim brigu o sebi, a kad dođe vreme, razgovaraćemo o tome. Bilo mi je teško, delovalo mi je kao da sam im teret koji hoće da skinu sa sebe.

-E, moj Rašo. Pre nego što sam te sreo, gledao sam u ulici rušenje onih kuća mesto kojih će da niknu nove zgrade. Tako ti nešto dođe i sa našim životima. Umesto kuća niču zgrade, umesto nas, dolaze mlađi. Sve to zahteva da se ono staro ukloni sa puta, da budućnost kroči. Vreme je da ruševine nestanu, a novi sjaj kroči. Drži se prijatelju moj koliko možeš.

Komentari

Komentari