Mesta i sudbine

Izreka da su pijace ogledala i duše gradova još jedna je u nizu onih koje na severu nisu našle opravdanost svog izvornog  značenja. Voće, povrće i „svašta nešto“ smešteni su u markete i na poneku tezgu zalutalu u neprometnoj ulici.

Bogata istorija i brojni osvajači ostavili su, moglo bi se reći, trajni pečat u religiji Estonije. Najpre, dugotrajan i veliki uticaj imali su germanski pagani. Zatim su Šveđani nastupili sa zabranom svake religije, ruski osvajači doneli su pravoslavlje koje je potom ugušeno velikom ateizacijom društva pod sovjetskom okupacijom. Verovatno su ovo razlozi zbog kojih Estonci slove za najmanje religiozan narod u Evropi. Neki statističar uspeo je da na ovim prostorima napabirči nekakvih trideset procenata vernika.

Estonci su po svemu specifični. Visoki su i kršni kao gorštaci, a ipak bledunjavog tena i prozirno plavih očiju u kojima stanuju naizgled prazni pogledi. Crte lica krajnje nekarakteristične, na glavama lelujava retka kosa nalik nitima kudelje, a bele maljice robusno štrče iz anemične kože. I pored toga, bilo bi surovo reći da su ružni i neugledni. Izostanak šarma i uobičajene egzotike daje im posebnu lepotu, estonsku. Zadovoljni i neopterećeni, stupaju ponosno uzdignitih glava, nezainteresovani za ostatak planete.

Muzika je posebno značajan segment nacionalnog i kulturnog identiteta Estonije. Nezvanično, svaki treći Estonac virtuozno svira, peva ili komponuje. Dešavanja na muzičkoj sceni gotovo da su svakodnevna. Repertoari su prebogati, muzički događaji se organizuju kako u koncertnim salama, tako i na otvorenim pozornicama, kao i u svakom prostoru koji može biti oplemenjen notama, a zainteresovanih je uvek više nego slobodnih mesta. Posebno je zanimljiva svaka prigoda kamerne muzike upriličenau kakvoj katedrali.

Od bezbrojnih “najova”koji se mogu vezati za ovu zemlju, izdvajam isledeće:

Estonija je šampion sveta po količini meteorskih kratera. Najbrojniji su na ostrvu Saarema, a najvećem je starost procenjena na 4000 godina.

Najpoznatiji filmovi, od „Stalkera“ (Andreja Tarkovskog) do „Teneta“ (Kristofera Nolana) snimani su na najzanimljivijm lokacijama u Talinu.

Autor Olgica Marinković

Kao i obično tokom radne nedelje, dan smo proveli svako na svom poslu, jer tako je, kažu, od kako je sveta i veka, od nečega mora da se živi da bi ponekad moglo i da se uživa. A kad je o uživanju reč, moja devojka i ja smo pravi primeri za to, bilo onda kad nas strast obuzme, bilo kad priuštimo sebi kakvo putovanje, bilo kad se ovako kao večeras, izvalimo na kanabe i uz pivo i grickalice zagledamo u TV.

Potaknut postom mog dragog prijatelja iz ove virtuelne stvarnosti, Dragana Jurića, setio sam se jedne priče iz vremena kada smo mi muški, u tadašnjoj Jugoslaviji,  imali obavezu služenja vojnog roka.

Prvi deo te obaveze, tzv. obuku, završio sam posle nepuna 3 meseca u jednom divnom gradu u Makedoniji u Skoplju. Posle završene obuke, dobio sam prekomandu, u srce Šumadije u Gornji Milanovac, gde sam proveo ostatak vojnog roka od godinu dana.

Volim da prodjem ulicom Đure Jakšića. To je ona što sa početka Obilićevog venca izlazi na Knez Mihajlovu kod SANU. U toj ulici je, od jeseni 1979. do prve polovine '90.-ih, svoj život živeo prvi beogradski kafić, "Zlatni papagaj".

Naslušah se ovih dana, po ovom sokoćalu od fejsa, kukanja o izolaciji, pa ko velim, hajd' i ja da kažem koju. U stvari, da vam opišem pravu izolaciju.

Pages