O hlebu i igrama, po ko zna koji put
Foto: 
aklara

O hlebu i igrama, po ko zna koji put

Kao, previše agresivni zahtevi Lazara Krstića od 20 procenata umanjenja plata i penzija se pretvaraju u 10 posto aktuelnog vd Ministra finansija Dušana Vujovića, koje će postepeno biti primenjivane u naredne tri godine na svaki iznos neoporezivog dela zarade iznad 11.242 dinara!!! Mada bi, po svemu sudeći, prava mera bilo celih 15 procenata, i ako bi uspeli da se iscenjkamo, a da ne bude nemira.

Nego da narod kaže:” ćuti, šta se buniš, vidiš da smo dobro prošli”... (- Bez ove mere, teško je izbeći krizu javnog duga. Krstićev predlog je, možda, bio previše agresivan. Najoptimalnije za stanje u kom se nalaze naše javne finansije bilo je umanjenje plata i penzija za 15 odsto. Takođe, trebalo bi godišnje otpuštati 20.000 ljudi iz javnog sektora - kaže za „Blic“ prof. Milojko Arsić.) (Izvor, Blic online 15.07.2014. “I Vujović ima meko srce”)

O čemu ja zapravo želim da govorim...

Posle drugog svetskog rata, u vremenu ideološkog jednoumlja, 7. Januara 1951. godine, izašao je prvi broj posleratnog NINa. Navodno, pokrenula ga je grupa beogradskih novinara I intelektualaca liberalne orijentacije, bivših saradnika i urednika Mladog borca ( iz tog krila je izašao i Dobrica Ćosić, šta dalje reći!?). OK.

Njihovu ideju,( ako je uopšte bila njihova, a ne diktat partije i samog Tita koji je insistirao na jedan mudar način od okretanja Istoku ka okretanju Zapadu kao vetru novih ideja i slike tadašnje države koja te možda neće uhapsiti ako slušaš radio BBC, Glas Amerike, Slobodnu Evropu) morao je da aminuje Agitprop CK KP Srbije. Jer je politika bila iznad svega. Iznad vetrova slobodnog mišljenja, novih umetničkih tendencija, literature...Druže Tito mi ti se kunemo...

Književnost socrealistička, pompezna, sa poukom. Slikarstvo i vajarstvo monumentalno, da podiže i neguje kolektiv. Što bi rekao, između mnogih ostalih, da pomenemo i muziku, Đorđe Balašević: “Računajte na nas.” Pa se posle pesme odrekao. To je samo jedan moćan primer. A moglo bi se nabrajati...

A onda su došla optimističnija vremena... Pre neko veče, idući na EXIT, (Živeo rokenrol, zauvek) svrativši do Kulturnog centra Novog Sada, setila sam se devedesetih. I kulturne scene koja je tada opet počela da liči na posleratna vremena...”Pozorišta i predstave klasičnog narodnog repertoarskog teatra ne samo da su imale ozbiljnu državnu, ideološku i finansijsku podršku, nego je izgrađena i bogata infrastuktura, koja je na razne načine podupirala ovu duhovnu građevinu ali i posebna ritualna mesta i forme okupljanja revijalnog ili takmičarskog karaktera, u okviru kojih su se, jednom godišnje, zbirali i upoređivali rezultati. Ovi rituali, tobože osnovani zbog umetničkih razloga, vremenom postaju sve više mehanizmi ostvarivanja ideološkog a na kraju i golog političkog interesa. Kako je novonastajuća vrsta teatra ne samo nastajala izvan institucija i samim ti bila izvan uticaja i kontrole ideoloških dušebrižnika, nego i bila subverzivna, i unosila nove (neproverive) načine rada, slobodu u izražavanju”...(Izvor Infant.rs) Iz Malog pozorja, narastao je IINFANT (poz. festival), koji je pre EXITa , u mračnim dizelaškim devedesetim , brisao granice kulturnog embarga i na Petrovaradinsku tvrđavu donosio dah drugačije datosti da oduva vetar roza televizije, prostakluka, primitivizma, rata, bede i turbo folka. Sponoruša i ratnih profitera, srpskih heroja. Ruže iza uha (uva?). Hleba i igara...

A onda je došla dvehiljadita i rokenrol se vratio, valjda. (Vreme novog optimizma, a?!) A već pominjana televizija ušla polako u novu eru. Da se širi kao naftna mrlja u desetine kanala, od kojih su mnogi namenjeni urbanoj poulaciji (Urbanoj moje ....,dodala bih)

Posebno mi se dopao festival MIKSER. Višedecenijska zatvorenost institucija (Nek izvinu napr. Martovski festival dokumentarnog filma, Bitef i ine fantastične manifestacije uvek otvorene za novo i sveže ) je izbrisana ovim sjajnim festivalom koji je pokrenuo mladi svet okrećući se vrednoj i zanimljivoj publici da pokaže autentično najviše iz lokalne sredine na svim umetničkim poljima. Sinergija različitosti , koja dobija sve više internacionalni karakter konačno smeštena u Savamalu, kao da se smejala svim neverovatnim grandioznim projektima koje posebno plasira ova aktuelna vlast. Kao posleratna monumentalnost (“Mi gradimo generatore, generatori grade nas”... Beograd na vodi. Oh, yes.)

Pa je onda samo par dana posle kraja ovogodišnjeg Miksera, na Ušću, otvoren Junfest. I kao nesrećna poplava, opet je krenula ikonografija za koju smo mislili & nadali se) da se nikada neće vratiti. Da sve zaboravimo. Hleba i igara, za jeftine pare. Da se Srbi malo zabave i zaborave.

Pevaljke i cirkuske šatre...

Već viđeno.

mr Aleksandra Nikolić Matić

Komentari

Komentari