Foto: 
Martin Shmidt

Trik je u triku (dvadeset peti deo)

Dan je prouzrokovao sreću u našim prsima. Prodali smo sve, moram priznati, što znači da smo se stvarno dosta napregnuli, ali i stigli smo, završili smo sve! Novac je bio kod nas! To je to... Navala je bila žestoka. Nestašica ljudskih duša, tražili su ih od nas. Davali smo im u punoj ceni da osete pravu čar nestanka. Ukupni priliv energije je delovao kao u bajci. Ali, dosta o tome... Ljudi su čekali u redu, grabili se, onda su se gužvajući vraćali i završavali još, čisto radi nove realnosti. Ona je svima bila potrebna! Dolazile su i domaćice, seljaci, život im je bio mnogo lepši od kad su se upoznali sa dozama omamljujuće kiseline. Postali smo poznati, a i nedodirljivi. Političari su se pojavljivali, poznate zvezde, pesme su nazivane po nama. I to je sve trajalo do kraja meseca... Ljudi kao da nisu znali šta mi, u suštini, radimo. Podržavali su nas, to smo primetili. Sve se promenilo od tada.

Dosta ljudi je izvršilo samoubistvo, to su bili oni najslabiji koji nisu bili spremni na život. Takve labilne osobe nisam podržavao i u neku ruku je bilo dobro što su se ubijali, samo bi smetali. Ne može se jednostavno živeti sa takvim ljudima, impulsivnost dovodi do krajnjeg haosa, a naša anarhija mora prolaziti u miru i blagostanju.

Postojala je grupa koja se bavila teškim poslovima. Na njih je esid uticao tako što nisu imali ništa protiv rada, produktivnost je porasla u proseku dvesta procenata. Zgrade, mostovi su se gradili mnogo brže. Za deset dana su završili obilaznicu koju nisu mogli mnogo dugo da odrade. Ja sam stajao zabezeknut njihovom organizacijom. Menadžer projekta je strejt, on organizuje ljude koji kao kerovi idu od tačke A do tačke B bez razmišljanja. Što se tiče ove stavke, pomogli smo ljudima bar malo.

Policajcima su dali i odjednom su se pretvorili u lutajuću hordu. Na svakom ćošku su primećivali kriminalce. Inače i bilo ih je na svim stranama. Ljudi su kršili zakon, ali u granicama, ono kao prođe preko crvenog, nosi slušalice, nema zavezan pojas, rezervnu gumu, ne rade kočnice i tako to... I oni su za sve to počeli da naplaćuju kazne. Postali su super-policajci, koji se napokon bore za ono za šta, u suštini, i treba da se bore. ZA PRAVDU!

Umetnost je napredovala neviđeno. Za samo petnaest dana, izašlo je trideset albuma raznovrsne muzike, od narodnjaka do džeza. Producenti su tražili emocije, muzičari su im davali emocije. Muzika je ponovo postala iskrena, ljudi su ispoljavali ono što su, u suštini, bili, a ne proizvod neke reklamne imperije.

Slikarstvo je ponovo počelo da se ceni! Ljudi su napokon shvatili da ne treba gledati sliku okvirno, već da se treba duboko zagledati u velelepni trag četkice na platnu. Upoznavati umetnika kroz taj spektar boja što odiše iz njegovog ateljea.

Religija je postala budizam. Ljudi su se pronalazili u mistici i potrazi za sobom. Lakše je bilo odgovoriti na neka pitanja, doći u kontakt sa Jednim, iznova i iznova i posvetiti svoj život prirodi i svemu što ona pruža. Čitave horde ljudi plesale su na livadama u potrazi za slobodom svesti, ponašali su se kao jedno biće i pronalazili jedni u drugima sitne mane koje su ih ispunjavale. Ljudi su se voleli, emocije su postajale bitnije od novca. Novac je dobio drugačiju namenu. Najviše se cenio trošak za uživanje... Lepota poroka...

I sve smo im to mi doneli!

A oni su nama, pregršt novca...

Milion evra, pola-pola! Nije nam ništa više bilo potrebno...

Došlo je vreme za isplatu. Pera i ja smo uleteli u kućerinu koja je odisala mirisom belog luka dostojanstveno, kao pobednici. Unutra nas je čekao Toza, nasmejanog lica, zbog dobro odrađenog posla. Shvatio je da ovakav način zarade daleko funkcioniše, želeo je da nastavimo dalje. Da novi kontigent bude spreman odmah nakon ovog.

Na taj način smo i mi razmišljali. Želeli smo da dođemo do neke zamišljene cifre koja bi nam dozvolila da se bahatimo i da životarimo do samog kraja bez premca i prestanka. Potrebno je bilo mnogo tura za takvu priču; svakako, nas dvojica imali smo sve vreme ovog sveta.

Ili možda nismo...

U koferima smo, kao u krimi filmovima, nosili gutice sa novcem. Toza je sa još većim kezom posmatrao ono što smo nosili, došlo je vreme da se isplata obavi...

„Gde ste, moji poslovni partneri! Niste me zajebali! Dobri ste, dobri! Nisam verovao u vas. Dobro je što ste me ubedili u suprotno. Ovo je za šampanjac. Tarzane! Donesi najskuplje penušavo vino ovde.“

„Penušavo šta?“ blentavo je upitao Tarzan.

„Šampanjac, idiote! Požuri! Momci, sedite.“

„U ovim koferima je tvoj novac, Tozo! Da ih otvorimo?“

„Čekaj malo, majke ti! Da donese ovaj idiot penušavo vino...“

Ulazi Tarzan noseći u ruci nekakav rizling.

„Nije ti ovo šampanjac, kretenu maloumni! Šampanjac! Ima zlatnu foliju oko grlića.“

„Ima šta?“

„More m’rš u pičku materinu! Sa kakvim sam idiotima ja okružen! Sad ću da dođemm samo da donesem. Trebalo je da te kastriram, testosteron te udara u glavu! Ako ga i imaš! Evo ga.“

Drao se iznutra, dok je Tarzan pognuto gledao u mekani mebl na garnituri.

„Ovo je šampanjac, razumeš li sad, gade!“

„Da, gazda!“

Polako je otvorio. Gromovita pena slivala se niz čaše dok smo ispijali gutljaj pobede, svih nas, nad sistemom. Osećali smo se nepobedivo! Život je ponovo imao razloga za sreću. Iako je i nekada, dok nismo imali za burek i jogurt, takođe, bilo zanimljivo!

„E sada, kada smo se opustili, da vidimo šta ima u tim koferima?“

„Samo trenutak“, postavili smo ih na sto i lagano otvarali jedan po jedan.

Ispresovane crvene novčanice u gutama krasile su unutrašnjost ovog i ne tako lepog kofera. Crna kutija sa finom tkaninom unutra bila je prožeta zmijskom kožom na držaču, sijala je u odnosu na novčanice čiji se vodeni žig čas uspavljivao, čas budio, u zavisnosti od položaja glave.

Halapljivo je posmatrao dok su mu se bale slivale niz bradu, praveći lokvu na mestu gde je sedeo. Ovoliko novca nije video dosta dugo. Odjednom je prošlost bila toliko blizu da je jednostavno nestala u zamenu za budućnost.

Trenutnu euforiju i osećaj nepobedivosti poremetilo je šuškanje u dvorištu. Nekoliko trenutaka kasnije, začulo se lomljenje i razbijanje ulaznih vrata i dubok glas koji se razdrao.

„Pobijte ih sve!“ četiri čoveka u odelu, sa poluautomatskim puškama ušlo je unutra, dok smo se Pera i ja u istom trenutku sakrili iza garniture.

Tarzana su upucali dok je vadio pištolj. Lagano je padao, i dalje čuvajući onaj blentavi izraz koji ga je opisivao u pravoj meri. Pre nego što mu je glava pala, kao u usporenom snimku, pogledao je Peru i napravio suptilni kez koji nije odgovarao situaciji. Više nije postojao!

Toza je, u međuvremenu, otrčao do sobe, uzeo svoj hekler iz starih dana. Repertirao ga i bučno izleteo, ubivši jednog napadača, dok ga je drugi smrtno ranio. Trojica živih prišli su koferima, iza njih je koračao jedan uglađeni gospodin koji je, videlo se, predvodio ovu četvoricu...

„Vas dvojica, izađite!“ obratio nam se. Pogledao sam Peru, i on je mene. Držao se za stomak dok je ustajao. Nije mogao da podigne ruke iznad glave kao što su to tražili od nas. Poznat mi je bio glas ovog uglađenog gospodina. Kao da sam ga nekada ranije čuo već.

„Ustali smo, i? Ko si ti?“ Pera je izgovorio i, kada je sklonio ruku sa stomaka, primetio sam da je bio ranjen. Uplašeno sam osmotrio situaciju, hladni znoj mi je kapao niz čelo dok je naš poslovni partner bio već pet metara pod zemljom.

„Rekao sam vam da se ne zajebavate! Ali, dobro, koliko ja vidim, ovajdili ste se od plana, imajte na umu da sam ga ja smislio i preneo ga vama. Šta sada treba da vam radim?

„Nemoguće, sve sam ja isplanirao, nikakve planove nisam koristio i savete drugih. Ova glava... Uh! Ova glava je sve smislila“, držao se za stomak. Krvario je... Rana je bila prostrelna i koliko sam mogao da vidim, mnogo zajebana. Minuti su bili u pitanju!

„Ko si ti?“ razdrao sam se na čoveka, dok je Pera lagano padao kao listić za vreme jeseni. U sledećem trenutku, već je bio na zemlji dok sam ja, oči u oči, gledao vesnika smrti na ovom mestu.

„Neko ko misli na vas! Uzmite novac!“

Uzeli su kofere. I dalje su stajali preda mnom, dok sam ja, i dalje uznemiren zbog svega što se desilo, posmatrao okolo, tražeći mogućnost osvete.

Zašto se ovo završilo toliko jadno?

Zašto je morala moja paranoja da pobedi?

Zašto se sve ovo desilo?

Ekipa u crnom je nestala i ostao sam sam pri čistoj svesti, sa Perom koji je u magnovenju buncao nerazumljive pojmove.

„Kako si?“ upitao sam ga, zbunjeno gledajući kako krklja i pljuje krv.

„Dobro sam, najbolje do sada. Mislio sam da odemo na plivanje!“

„Što da ne, ’ajmo!“ izgovorio sam skoro pa uništen.

„Banjica ili Taš?“

„25. maj, care, najlepša voda...“

„I to što kažeš...“ podigao sam ga i krenuli smo ka izlazu.

Kako smo se približavali vratima, unutra je upala policija.

„Policija, ruke gore!“

Osetio sam udarac u glavu. Možda je sve to bila laž. Blistava svetlost me je dozivala dok sam sve više upadao u mrak. Minuti, sekundi nestanka, nerazumljivost. Ništa nisam osećao. Kao da nisam bio tu. U životu, u smrti, u besnilu. I sve se vratilo. Svaki atom života strujao je niz lica, niz poznanike. Mogućnosti sećanja, izgubljeni trenutak i vispreni haos u kome život samo što ne prestane da teče. Kao u vakuumu.

Stefan Megić

 

Komentari

Komentari