Foto: 
castgen

Buđenje

I ovo jutro je nalik na svako drugo. Uobičajeno - pijem kafu, zagledan kroz prozor višespratnice posmatram ljude na ulici. Volim da gledam kako se grad budi. Ta slika mi je posebna, ne znam zašto. Možda zbog toga što na taj način mogu da budem daleko od ljudi a ipak prisutan. Čudno, ali misli mi ujutru nisu konfuzne, iako im se ne zna broj. Stvari, misli, sve ostalo u mom životu, reklo bi se, čini savršen poredak.

U gomili lica koje svakodnevno srećem, nadam se da ću ugledati njeno. Nadam se, a ustvari, to je ono čega se bojim. Nikada to nikome nisam priznao, niti bih mogao, a njoj  jedino ovako - u mislima. Bojim se, jer kad bih je sreo, bio bih onaj stari pomalo nadmen, prepotentan, čovek koji na ovozemaljske stvari gleda sa visine, osoba za koju postoji samo jedna ambicija, biti najbolji među najboljima!

Sad se često pitam šta znači biti najbolji?  Koliko vrede ambicije, koliko žrtve? Šta je to što nas tera da se plašimo svojih osećanja? Šta nam to ne da im se prepustimo i glasno izgovorimo ime onoga za čim tragamo? Zašto nas ljutnja čini pričljivijim od ljubavi? Šta je to što me tera da bežim od ljudi, od sebe? Da li su ideali kojima težimo, ustvari, aveti koje nas nemilosrdno proždiru?

Voleo sam lakoću sa kojom je prihvatala stvari ma kakve one bile. Voleo sam njen neobuzdan, glasan smeh, njenu hirovitost, ćutanje… Zavideo sam joj na sposobnosti da u svemu vidi i pronađe lepotu, da svemu da novi smisao. Ne, nisam joj to rekao na način na koji bi volela da čuje, već, onako kako to muškarci govore.

Svakodnevno pokušavam da besmisao nekih trenutaka izobličim, da ih ispunim smislom, nečim što će biti vredno sećanja, u čemu, uglavnom, ne uspevam. Želim da joj nedostajem! Želim da ponovo proživim trenutke strasti kad je sve oko nas postajalo ništa, kad se gubila i nestajala u mom zagrljaju, u šaputanjima, poljupcima… Želim sve one noći u kojima sam bio svedok njenih romantičnih snova, ispunjenih  nadom, jednostavnošću, verom, koji su mi tad izgledali suviše jednostavni da bi bili dostojni ostvarenja…

Ne znam ništa o njoj. Na sam pomen njenog imena menjam temu, jer znam da bi mi svaka reč bila kao živa rana, što zbog osećanja čije ime, opet, ne mogu glasno da izgovorim, što zbog neke nejasne nesigurnosti, neke nade koja živi u meni, iako sam sve to bezbroj puta zakopavao duboko u sebi.

Nije da nisam vešt sa rečima, samo ih nekad, jednostavno, nema. Izgube se, kao sad…  

Misli se ređaju jedna za drugom. Život teče. Dan za danom. I sve je, reklo bi se, u mom životu, savršen poredak.

Komentari

Komentari