Foto: 
Auntie P

Karmin

Otvorio je vrata od kupea. Otvorio ih je nonšalantno, poput turiste koji upravo ulazi u hotelsku sobu. Ali kada je ugledao prizor pred sobom razdraganost s lica je nestala i pretvorila se u oštru liniju koja mu se raširila po ivicama usana. Razrogačio je oči od uzbuđenja.

Koraknuo je s nesigurnošću, a potom se dodirnuo za podbradak – hteo je da se uveri da li je ovo san ili je ona stvarno pred njim. Posmatrao je bez reči ne znajući šta da kaže. U stvari, razmišljao je da li da se napravi lud i da je upita da li je to ona ili da odmah pređe na stvar. Osećao je kako mu damari kucaju u slepoočnicama tako snažno kao da tamo udaraju čekići. Pogled mu je i dalje bio prikovan za nju. U trenutku se setio svega, pa čak i onog momenta kada ju je ostavio zbog druge. Ali, ipak, ovde je falilo nešto na njenom licu – samo jedan detalj.

„Ti...“, zakrkljao je.

„Mo...molim“, rekla je zbunjeno.

„Jesi li ti...“, upitao je ponovo.

„Molim“, reče ona još zbunjenije.

„Mislim... Vi... mislim... izvinite“, slegao je ramenima.

„Poznajemo se?“, pitala je ona.

„Mislio sam... ali... pomešao sam Vas sa nekim“.

„Baš ličimo?“

„Vrlo. Samo je ona nosila crveni karmin, a Vi ste bez njega...“

„Je l’ mislite ovako“, rekla je opako i iz tašne izvadila ogledalce i karmin u crveno-purpurnoj boji. U ogledalcu su se videle samo njene usne – pažljivo ih je namazala, zatvorila karmin i vratila ga u tašnu. Promuljala je usnu o usnu i boju na njima dovela do savršenstva.

„Je l’ tako?“, uskliknula je otkrivajući lice iza ogledala.

„Ta...tako“, progutao je knedlu, a onda se usredsredio na svoje misli. „Nisam je video 20 godina“, rekao je jetko.

„Ostavila Vas je“, dodala je bez pardona.

On se trže. „Ne...“, zatim promuljao je kroz usta kao da ga je bilo sramota zbog ovoga. „Ja sam nju... na žalost“.

Trenutak ćutnje ispunio je kupe nekom potmulom tišinom nabijenom česticama negativne energije.

„Znate šta...“, reče ona i ustade odlučno. „I ako ste!“

„Molim?“, pitao je to kao da nije dobro čuo. „Zašto?“

„Zašto? Još pitate“, sačekala je nekoliko časaka, a zatim nastavila u istom tonu. „Ostavili ste je u trenutku kada je ono slomljeno moglo da se popravi“.

„Š... šta“, pokušavao je rasazna suštinu njenih reči, ali ga je njen protest opet naterao da ćuti.

„Pa čim tako lepo izgleda... hm, ko zna kako bi izgledala da je ostala s Vama“, zaključila je ponosno. „Doviđenja“, osmehnula se i izašla iz kupea.

A on ju je posmatrao... gledao je i nije mogao da veruje svojim ušima. Čudio se samom sebi kako je mogao da napravi katastrofalnu grešku i da mladu ženu pomeša sa ljubavnicom od pre 20 godina.

A ona čim je nestala iz njegovog vidokruga podigla je ogledalce i pogledala se u njemu. Ponosni osmeh koji je nosila do malo pre i sav sjaj na njenom licu izbledeli su u trenu i umesto njega se pojavi izvesna gorčina i očaj –

očaj

izneverene

žene. 

Ana Berbakov

Komentari

Komentari