Foto: 
Dan Buck

Naši pseudonimi pod sumracima

Dodavali su se proljećima dok su mogli, nije bilo važno je li trinaesti ili tko zna koji treći i da l' je decembar ili prosinac, jer je dakako i samom proljeću pravopis nebitan. Mala anarhija prirode, poput mješavine u njihovim očima, distance zaborava i koja kapljica suvišnih oprosta. Oni su postajali Mi, da bismo mi jednom opet postali oni. U malim i velikim slovima naših pseudonima pod sumracima smo zapetljali sve množine nebitnih oluja što bi prohujale k'o od šale u zvonkom odjeku naših budućih osmijeha. Pa sve tako redom...

Mješavine suptilnosti i bogomdanih ludila obilježit će datume uzvišenosti naših traženja. Ritam odabran, ples na prvi znak. Poput bonace, umjesto valova, u trenu kad se lađe usidre za novi početak radosnih svitanja. Crn pogled noćiju punog mjeseca još budi vragolaste mirise svih uzbrkano raspoređenih stranica dnevnika, davno spaljenih ljeta i godišta nekih tromo zaboravljenih godina. „Hajde da budemo sve mlađi i mlađi...“ kroz san mi šapuće obečavajuća brojka na zadnjem mjestu besmrtnih snova; na posljednjem tronu nagrađenosti mojih točaka. U zenu su odbrojali korake brzina bezopasne zanesenosti još jednog ljeta. „Poletimo... Poludimo zajedno“, odgovorila sam svome snu pred uzmak još jedne zore bez nadimka.

U sjeni između onog sad i tog nadolazećeg tad ostao je razapet svaki spomen na nedovršena kajanja. Dodavat ćemo se proljećima dok ne kucne smrtni čas za svaki uzavreli dah, nesebično dan u svrhu apsolutnosti voljenja. Spojeni sa jesenima svih izbrisanih sumraka između redova, bit ćemo Mi kao nijedni oni do sad. Mantra punog mjeseca. Mir i ludila istog blaženstva i kaosa. Kao pokvarena ploča sa misteričnom svrhom svog ponavljanja, upirala sam priču o balansima. „Isplatilo se“, tješe me brojke mojih ustreptalih snova. „Znam“, kroz smiren ponos i u čast tišini punog mjeseca spokojno odgovaram.

Antonia Padovan

Komentari

Komentari