Foto: 
Oscar F. Hevia

Ovog puta me pustite da budem srećan

27. jula 2010. godine, oko podneva, doktor Radovan Anđelković zaključao je vrata svoje ordinacije i krenuo kući. Na prijemnom odeljenju ostavio je kartone pacijenata i zamolio sestru da već ugovorene termine odloži za dva dana. Na izlazu iz zgrade predomislio se i krenuo u šetnju gradom. Zastavši pokraj trafike na uglu, bacio je pogled na naslove dnevnih novina. Pomislio je da kupi jedne da ih na miru pročita, negde u parku... Žena u žurbi teškom torbom ošinu ga po cevanici. Nije stigao da odreaguje. Reka pešaka povukla ga je na drugu stranu ulice. I mada nije planirao, gomila ljudi ponela ga je ka centru u kom su preovlađivale višespratnice. Prekoputa jedne, zastao je na samoj ivici trotoara. Sam prilaz bio je pretvoren u parkiralište, a prizemlje podeljeno na desetine lokala različite namene. Ljudi su se pred njim tiskali i dovikivali, iza njega je buka automobila podnevnu žegu činila nesnosnom. Ni sam nije znao kako se našao usred takvog meteža. Želeći da se izvuče iz gužve u koju je neplanirano uleteo, uzdahnuo je i pogledom potražio najviši sprat. Setio se da je nekada gore na vrhu postojao restoran. Mirno i gostoljubivo mesto u samom srcu grada. Učinilo mu se da, na samom krovu, vidi siluetu muškarca.Hteo je da vikne, ali ga je glas izdao. Nemoguće, pomislio je. U opštoj gužvi i na podnevnoj vrelini, asfalt je u kombinaciji sa betonom isijavao hladnoljubičastu svetlost.
Pomerio se malo u stranu pa, oklevajući, ponovo pogledao gore. Osetio je kako su mu klecnula kolena od nekog nevidljivog tereta. Trebalo mu je vazduha. Ulica sa njegove desne strane odjednom se preobrazila u mirno jezero. Ličilo je na ogromnu lokvu tamnoljubičaste krvi. Bilo je sačinjeno od reka zvanih Reč. Brana na njemu bila je velika i jaka, sagrađena od kamenja društvene uslovljenosti. Jedan takav kamen bio je i on. Telo mu je obamrlo, skoro nepomično, obliveno hladnim znojem. Niko nije obraćao pažnju na njega, niti je iko video čoveka koje se klati napred-nazad na vrhu zgrade. Čak ni žena, koja je sprat niže čistila prozore izbacivši gornji deo tela van, nije pridavala važnost pokušaju samoubistva na krovu. Čovek, na ivici krova, rukama je stiskao slepoočnice. Vreme je da sagledam stvarnost, krajnje je vreme, mislio je.                                                                                      

 Još samo par spratova, još desetak stepenica i na vrhu sam, prolazi kroz glavu doktoru Anđelkoviću. Moram stići na vreme, pre nego... Na krovu ga je odjednom ošinula svežina i zapljusnula svetlost. Čovek na ivici se pitao kakav je osećaj... Baciti se u ponor bez dna... Popustiće, brana će uskoro popustiti, pomisli doktor, i svom snagom povuče ka sebi čoveka koji je raširio ruke da zadrži ravnotežu. Komadić maltera se odlomio i krenuo da pada dole na ulicu. Radovan Anđelković se skoro onesvestio kada je u neznancu prepoznao sopstveni odraz. Bacio je još jedan pogled ka brani a drugi ka barijeri sopstvenog uma. Iscrpljen, srušio se na ravni deo krova i pustio da ga voda sasvim prekrije. Osećao se božanstveno.

Jasna Rakićević

Komentari

Komentari