Šepurili se mojim svemirom...

Ne piše mi se. Time da počnem? Jer, iz kojeg god kuta svijesti da pokušam izvući neku kvalitetnu temu i iz kojeg god (po duh ili pamet) važnog organa da se potrudim iščupati neki početak; sve bi završilo isto, baš onako kako i jest – sjebano tajnovito, ili neobjašnjivo sjebano. Kaša od nebuloza i sumanutosti mlije se bez prestanka u tom nekad blaženo sređenom prostranstvu mog uma. Ne hvatam se za ništa što proizađe iz tog mlinca, jer nije samo u njemu 'kvar'. Ne piše mi se, jer se bojim ishoda. Jer, dobro znam da, ako mi nitko (pa ni ja sama) ne može dati zadovoljavajuće odgovore na te nedefinirane mučne upitnike što me grebu i stružu na svim poljima moje nutrine, onda jedino i samo pisanje može donijeti izlječenje i prije nego postavim ikakve dijagnoze. 'Danas' će se stopiti u sutra k'o još jedno 'danas', a ja neću ni zamjetiti da će se svako to 'danas' pretočiti u tjedne i mjesece neke najnovije mene, koja ovog momenta nema pojma što će postati. Dogodilo se opet. Ja meta. On solidan strijelac. Ravno u srce, dublje nego inače, čestitam. Ja i sa 28 godina u dupetu, ispod te površne samouvjerenosti kojom zračim, ispod te maske jake i sigurne ličnosti mene, ispod te bahato-fatalne slike privida žene s mudima; ja sam (tragično, ali istinito!) još uvijek ona plaha sjebano osjetljiva curica-sanjalica što je po milijunti put slijepo k'o najgluplji šišmiš povjerovala riječima još jednog bezosjećajnog šupka... Povjerovala i vjerovala do ludila! A onda, evo, pala brzinom svjetlosnih godina s najudaljenije točke svemira na najtvrđi i najprljaviji asfalt neke mega-prometnice da me još tako nespremnu zgazi što više usputnih bešćutnika. I čime da počnem? Kad uvijek završim, a da ni ne znam da sam spušila kraj! 'Game over, Antonia!' je pisalo na najvećem semaforu u gradu, i svi su vidjeli i svi su mi se smijali, a samo sam ja ostala okrenuta leđima put tog usranog semafora, jer sam licem buljila u tog frajera prejebačkog osmijeha i punila njegovu šuplju dušu sjajem iz svoja dva očna modrila... A on me jednom stranom lica lažno ljubio, a s drugom se glasno izrugivao meni – maloj glupači što još u ljubav vjeruje – zajedno sa cijelom gomilom sebi sličnih. E, jebi ga. Pisat ću. Pisat i pisat i pisat dok god ga ne istjeram iz svake molekule sebe, iz svake preživjele sjenke njegovih ljigavih ruganja na zidovima moje duše, koja mora ostati svoja do jebenog kraja! I to je moja pobjeda. Da me sjebu još milijun puta, i milijunti put ću se u inat sebi, a ne njima, prošetati gradom između svih tih ljuštura što se nazivaju ljudima; i rastegnuti iskreno sarkastični smješak od uha do uha k'o zastavu davno propalog kraljevstva zvanog Ljubav... Kao da ima još onih koji bi me možda mogli slijediti umjesto pridužit se nakaradnoj gomili rugalica i seljaka bez duše i mozga. Ovo su potrebom ispaljeni hici mog bijesa i ogorčenosti u jednom zrnu, na brzinu proliveni galoni suza po smrdljivim ulicama tuđih adresa, koje sam godinama skupljala srameći se tog prostranstva nježnosti u mojim grudima. A pisala sam pjesmu 'Jebeš ljubav' onome jednom jedinom naivcu što je prošao kroz moj život, ali sam ga odbacila hladno, jer mi je njegova ljubav bila presirova. E sad vidim, bolje su i te iskrene sirovine, nego ove lažljive pičkice u falšem ruhu najvećih muškarčina. Ovo je moja prosta tuga stopljena s boli koju nemam kome priznati, jer je i onaj jedan u kojeg sam posljednje nade uložila, ispario u mutni zrak velegrada ,s odjekom svojih smiješno prlljavih strasti upakiranih u treći sloj celofana s natpisom 'lomljivo'...' Dok sam ushićeno otpakiravala taj paket još jedne podmetnute rugačine, drugi su letjeli na moje gorivo, šepurili se mojim svemirom. Sutra ću ogledalu pokazati srednji prst, čisto za kaznu što nisam ostala pristrana svojim već naučenim naslovima. Sutra poslije sutra ću onu 'Jebeš ljubav' objesiti na ulazna vrata imaginarnog dvorišta ispred moga pogleda. Možda je i 28 već previše, ali je konačno stigao ćas da hrabro istupim u ime one curice-sanjalice u ovaj sjeban svijet među gubava jata (kao kloniranih!) ptica rugalica i glasno im kažem da im je perje ofucano i da su im krila zakržljala još pri rođenju, a oni nemaju s čim zaključiti da zapravo nikad nisu ni milimetra poletjeli. Sutra poslije sutra poslije sutra... Ispisat ću njegovo ime na svoju listu srama. Utopit ću njegov osmijeh iz svojih misli u bačvi stopostotnog alkohola. Onda, nakon tog mamurluka... Raširit ću svoja nepošteđena krila koja nikad ni zbog jednog smrtnika ipak snagu ni moć nisu izgubila. I odletjet ću sama za sebe i sama sa sobom zbog sebe tek toliko u visine da cijeloj toj šugi ispod svojih vjetrom nošenih pogleda samo letom i tišinom pokažem da je naivna zajubljenica u ljubav dobila što je i zaslužila – nebo samo svog plavetnila, gdje ne dopire niti 'c' od cereka njihovih plitkih ruganja. Još vjerujem. Nikad neću stat. 'Jebeš ljubav' – himna svih mojih apsurdno izgubljenih 'prinčeva'. Njegovo ime... Nikad više u mojim zjenama.

Antonia Padovan