Foto: 
Pascal Bovet

Starac u vozu (2. deo)

- Ovo se ne dešava. Ovo nije stvarno – dodadoh buncajući.

- Kako znaš da si ti stvaran?

- Kakvo je to pitanje, naravno da sam stvaran.

- Kako znaš da jesi? – reče starac, dok me je posmatrao kako sam se unervozio.

- Eto, znam. Mislim dakle postojim. Eto ti.

- Kako znaš da misliš? Da li veruješ da misliš ili znaš da misliš?

- Znam da mislim.

- Zašto onda nisi siguran u to? – izusti starac ne skidajući pogled s mene.

- Ko kaže da nisam, jesam.

- Tvoja misao je ništa više od reči koja ničemu ne vredi, ako ti je ja ne dam. Tvoja misao potiče od mene, svaka ideja, svaka reč. Samo je pitanje, da li razlikuješ moju reč od one izmišljene tj. od moje koju si iskrivio i obrnuo?

- Gde je tu onda moja sloboda mišljenja? – rekoh blago zainteresovan ovim razgovorom, na šta sam sebe začudih.

- Izbor je u tome kako ćeš ti raspolagati tim mislima koje dolaze od mene. Postoje zdrave misli, a postoje i one loše. I jedne i druge te dovode do mene, samo za ove druge je duži put.

- To mu dođe kao ultimatum. Il’ me slušaj il’ se nećeš lepo provesti.

- Da je ultimatum ti ne bi ni ušao u ovaj voz. Seti se, seti se kako si žurno potrčao do perona, iako si kasnio gotovo 10 minuta a opet, voz je bio tu. Čekao te je. Seti se šta si me zamolio kada si usplahirano trčao kroz masu da bi stigao na voz.

- Rekao sam „ako stignem na voz neću više ni jednu cigaru zapaliti u životu“ – rekoh postiđeno.

- Tačno, tvoja pluća su u veoma lošem stanju zbog astme, a ti i dalje koristiš taj otrov. U svakom slučaju, ja sam svoj deo pogodbe izvršio, a ti svoj deo nisi. A imao si izbor. Da li je to bio ultimatum? Da li sam ti odmogao ikako danas? Stigao si na voz i plus, napravio bi nešto važno u svom životu samo da si me poslušao. A to je samo jedan deo dana, a gde je ceo život? Ne prođe dan, a da mi se ne obratiš za pomoć. I svakoga dana ja ispunim deo svoje pogodbe, a ti ne. Da li je to ultimatum? - izusti starac dok mu je osmeh nestajao sa lica.

- Ako si ti Bog, ako možeš sve, zašto onda dozvoljavaš da pođem pogrešnim putem?

- Ono što je za tebe pogrešan put, to je za mene put spasenja. Jedini put kojim treba da ideš je put ka meni. Ništa više nije važno. Ja sam ljubav i neću odustati od toga da i ti sam ne postaneš oličenje ljubavi, zato što ti to pripada rođenjem. Ne mogu da te naučim šta je ljubav ako ne upoznaš njenu suprotnost. Jednog dana ćeš shvatiti da su sve te stvari za koje smatraš da su greške ustvari jedini način da naučiš da mi slepo veruješ, bez ikakvog povoda. Kada počneš da mi veruješ tada ćeš polako prestati da praviš greške i bićeš ono što jesi, ljubav. Izbor je tvoj – nakon što je starac završio rečenicu, voz ulete u tunel i mrak zavlada kupeom koji nije imao osvetljenje za takve situacije. Kada je voz izašao iz tunela, starca više nije bilo. Ali vazduhom je i dalje odzvanjala jedna jedina reč „veruj“. 

Seo sam na sedište kao oparen i piljio u ono prazno mesto na kome je starac sedeo. Uzeo sam onu paklu cigara iz džepa i dobro je pogledao. „Izbor je tvoj“, začuh glas u sebi. Nasmejao sam se i jakim pritiskom šake zgužvah kutiju, i bez ikakvog razmišljanja je bacih kroz prozor voza. Bio je to moj izbor.

Đorđe Grmuša

Komentari

Komentari