Kultura i umetnost

Nađa Pijović

Prizor je bio svečano veličanstven i činilo joj se da je satima posmatrala, neprimetno, igru svetlosti i tela koji su se njihali u istom pravcu i smeru i istom dinamikom kako su se talasi kroz brod kretali.

Osmeh jarko crvenih usana otkrio je lepe bele zube i dao neverovatnu vedrinu celom licu. Čak su joj se i oči smejale. A oči! Plavozelene, jasnog pogleda, gledaju pravo u mene.

Ključ od stana ubacio je u poštansko sanduče i spustio se liftom do podzemne garaže, ušao u kola, ubacivši kofer na zadnje sedište. Nije skinuo rukavice sve dok nije parkirao auto na napuštenom parkingu blizu aerodroma.

Mi odavno znamo da smo mi ono što smo unutra, u srcu, ne izvan tela, nego u njemu. Zato je nevažno gde smo dok god imamo jedni druge i nas same.

Večitima,hvala na inspiraciji...

Njihovo je mjesto uz oblake i ptice.

Osmehom i nevažnom pričom zahvali neznancu za veliku uslugu.

Večita težnja mlitavih i podgojenih tela za morem. Nezadovoljena strast. Nemir i maske na svakom licu.

Pages