Odbio si da se rodiš u godini nesreće, u znaku očaja. Da budeš telo za dušu nekog mučenika koji je ostao zatrpan u jednoj od mnogobrojnih ruševina. Da budeš most između nemila i nedraga.
Jutro je dočekalo potpuno spremnu. Još sinoć je spremila šta će obući, boju očiju koja će joj se složiti uz košulju i precizno odmerila debljinu kože koju će poneti sa sobom. Raspoloženje joj je bilo na vrhuncu i to joj je bio znak da će se ovaj dan završiti sa uspešno ostvarenim ciljevima. Toliko pažnje je pridavala organizaciji i gotovo hiruški odmerenim minutima za svaku aktivnost posebno, da je bilo nemoguće da se scenario ne odigra baš tako kako je zamišljen.
"E privilegije sam imao, imam ih i sad i to tri. Zovu se Srđan, Dušan i Lazar, jer sine moj, najveća životna privilegija je kad stvoriš biće koje će biti produžetak tvog života."
Krenuo je rukom da je dodirne, da je prodrma iz tankog sna u koji je utonula. Stavio je svoj široki dlan na njenu krhku mišku i trgnuo se, na ruci mu je ostao prah, a na njenoj koži tamna mrlja tamo gdje su se dodirnuli.