Foto: 
Jeremy Brooks

AVAVijada

Pišući o društvenim problemima, čovek je sklon da ga savladaju emocije, da mu se desi ono što se dešava svim ljudima od pera, a to je postavljanje pitanja samom sebi: čemu sve ovo?  Nikakva novina nije ako kažem da se i meni to često dešava. Prolazni defetizam je nešto na šta čovek ne može da utiče.

Moram da priznam da me ništa nije tako razoružalo kao poslednja konferencija za novinare u Vladi Srbije posle koje sam sa jednom dozom straha rekao sebi: ovome nema kraja. Iako svestan efemernosti svega što razjeda naše živote, i spoznaje o završetku rigidnog ciklusa koliko god on mučan bio, i koliko god pretio da doživotno traje, prvi put me je neka količina nespokojstva zalepila za zid, oduzela mi moć govora i izmokrila čelo. Došli smo do stepenika da ono što nas je nekada šokiralo, danas postaje sasvim normalno.

Da li se samo meni to učinilo, ali konferencije koje drži zvanični premijer Srbije danas liče na cirkus u režiji jedine tete na trapezu koja vešto prelazi sa jednog kraja na drugi, dok se u publici na začelju nalaze uplašeni ministri kao neka deca saterana u ćoše bez ijednog ljudskog gestikulacionog pokreta i, u pročelju, uplašeni novinari koji jedva čekaju da se predstava završi. I sve se pretvorilo u normalno. U tajac. Odgovor koji je dao jednom novinaru ličio je na ulazak Gestapoa u leglo diverzantskih grupa. Karnevalizacija naše političke scene postala je sasvim uobičajena stvar. Nedostajao je samo aplauz.

Izuzetno vešt da sve drži pod kontrolom, Aleksandar Vučić, odgovarajući na pitanja žustro, sa velikom količinom gneva i besa, kao da je on korisnik socijalne pomoći, a ne trećina Srbije koju čeka neizvesna budućnost, prekidajući novinare na pola pitanja ako mu se neko učini neprigodnim, ostavlja utisak sveznalice, čoveka za opštu praksu i proizvođača lekova protiv svih bolova, a ustvari radi se o manijakalnom neradniku ekstra klase, čoveku koji je izbegao da nosi teret koji je nosio njegov narod svih ovih decenija. Propustio je da bude u rovu kao sasvim slučajan uzorak instrumentalizacije onoga od čega je dobio stan i karijeru, propustio siromašenje i egzistencijalnu dramu devdesetih, izbegao katastrofu srpskih ekonomskih giganata od koje su mnoge porodice stradale.Čuvan i negovan kao generalni sekretar za maglu, kao izolovani princ tame, izašao je iz svoje kože i direktno uleteo na tron izubijane Srbije. Za razliku od naroda koji je pokraden, umoran, razvlašćen, apatičan, on je odmoran, čio i vedar za sukob sa svojim tragovima. Njegov dnevni raspored je, za razliku od građana Srbije koji se noću pitajušta će sa njima biti sutra, savršena dnevnopolitička propaganda. Njegov san je miran, dovoljno kvalitetan da obnovi istrošenu energiju tokom celodnevnih pronalaženja rešenja za državne probleme. Preko medijskih kuća, iz malih ekrana, ta figura ostavlja utisak sposobnog menadžera koji vlada situacijom, koji sa preciznošću barata ciframa, podacima, izmenama i dopunama pravilnika, a ustvari, iza svih njegovih reči koje se nižu u rasporedu kao harmoniji nesklada, krije se ludak koji o mnogim stvarima ne zna ništa. O životu najmanje ima pojma. Kao dete koje teoretski savršeno zna geometriju, ali ne zna da nacrta jednakokraki trougao.

Tretiran kao Novi Mesija, premijer nema nikakav nacionalni program, ne poseduje znanja iz mnogih oblasti, niti se trudi da ih sazna, ne propagira potrebu institucija da preuzmu kontrolu u državi, ne razume kontinuitet propadanja, u potpunosti otuđen od suštine problema, za svaki svoj nastup dobro naoštri mač kojim kosi nevidljive neprijatelje. I to je sve što on ume. On nije diktator. On je politički predator. Žrtve koje je neko već samleo, on skuplja kao trofeje.

Analizirajući psihološki profil premijera, i njegov duhovni preobražaj iz ljutitog opozicionara u još ljućeg protivnika samoga sebe, jedan naš kritičar rekao je da je Aleksandar Vučić, našavši se u poziciji da preuzme totalitarnu vlast, u ogledalu moći i slave koju obavezno prati novac, ugledao zlo koje mu je uzelo dušu. Ta neobična kreatura pretvorila se u neodoljivog germanofila i strogog južnokorejskog poslodavca koji postrojava neposlušnu neradničku klasu.

I to smo doživeli.

Ima i onih koji su imuni. Oni su sagoreli u nekom drugom filmu.

Ivan Novčić

Komentari

Komentari