Foto: 
Midhas

Bes i sinestezija

Ne! Bar sto puta “NE”… Hm!? Ne serite o jednakosti ili pravdi “za sve”, dok “pičke” ćute i čekaju! Te pičke, nikada neće biti “ljudi”, nikada me se neće ticati, jer nikada neće, kao šljune, patiti, ispaštati, proživeti, osetiti i žrtvovati se zarad misli i ideje, a kada se to desi i ideja uzme maha u svojoj snazi sa žrtvama koje su bile ili morale biti nužno anulirane, i “to” i učini (kao što se inače dešava), kao upravo ono što je i potrebno da se učini,  biće prihvaćeno onako kako to i bivaju, deluju i čine, te pičke, ta slaba bića nalik govnima, koja se svega plaše i samo čekaju…a svuda, u svemu i uvek će biti prisutna (kao što i jesu)! Negirao sam “To”! Pitate se, braćo i sestre, “Šta”, ali ko bi mi zamerio u vezi nečega, može da “otpali”, prihvati ostatke onoga što je od tog”nečega”, ostalo, pokuša sa njima nešto da učini, prihvati opisana govna kao i to da živi među njima i potrebu za doslednošću onom čemu oseća da duguje nešto, “životu” u izobličenoj formi? Okruženju? Činiocima pomenutog? Čemu? Nešto uprkos onome što “mi” jesmo, u fizičkoj, melodiskoj ili pisanoj varijanti, ili nismo ništa od očekivanog, “bunareći” o sranjima koja niko ne prihvata, i otpali u kurac! Bunarite sami, malo nešto i sami izbunarite! Ja vam mogu reći kuda i gde da “kopate”… Ako me “toliko” volite, poslušaćete me, no pazite da ne iskopate zver, jer najveća zver je u nama-vama! Možda samo u meni, pa remetim vaš mir i raj, možda samo u vama, a ja to vidim i remetim vaš raj dok je vama lepo u rezignaciji i molitvi. No, nije tako! Vaša-Naša “zver” je činila takva zla, da sam svoju na kraju doživeo kao anđela, mog i vašeg anđela blaženstva i zla… Video sam vašeg anđela koji je ležao mrtav dok ste pokušavali da ga oživite, pišajući po njemu, za ništavnost i sreću, ili tačnije, ništavnost sreće u kojoj uživaju samo budale! Znam šta radim, mislim i hoću! Mnoge od svojih vrednih misli sam izrekao (neka mi oproste, ali ja njima neću, jer me se ne tiču, a ipak tiču onoliko koliko su nesreće počinili), ne imajući u svesti, jebenu alteraciju (ili kako bi to ko nazvao neka dopiše umesto ovih tačkica)… O svesti voljenih bića kojima je življenje daleko od onog što bi se moglo nazvati “dobro”, i niko ih nije shvatio, razumeo, osim nekih, onih koji čitaju ovo i znaju o čemu govorim, ali se nijedna od gorepomenutih pičaka, verovatno, neće oglasiti! Neće! Te pičke se prepoznaju ovde i u ovom napisanom, kao što su se i do sada prepoznale izgrađujući svoje bedne živote i ćuteći, te jebene i slabe pičke! Znam i zašto ćute i ne uzimam im to za zlo, iako jeste! Nisam tada mogao da prihvatim slabost kao nužnu varijantu adaptacije, ne zbog sebe nego zbog bednika koji su išli samo na “tako”, čekajući da ih neko odbrani, štiti kroz ceo život, pičke koje su, uživajući u toj zaštiti, se time nakon toga do tolike zloupotrebe (ne)zasluženog stanja i njihove pozicioniranosti i uloge koju nisu mogli isterati do kraja zbog svoje slabosti u svojoj biti, i genezi svog postojanja i nestajanja, do kraja ostale nezahvalne, slabe pičke. Nisam samo izbegavao to sranje u ponašanju, nego sam ga prezirao, iako sam ceo život branio mlađe, slabije i sve te pičke, ma koliko i ako bivale starije i prepoznavale se u ovom tekstu. Sve te pičke znaju da sam ih branio od jačih, čak i onda kada zaslužuju povratni efekat učinjenog, zbog posledica htenja bez promišljenosti i snage, uprosto, kada zaslužuju da budu uništene. No neka ih, znam da to nikada neće priznati i ponekad toliko ispizdim zbog tih “slabih” pičaka da poželim da (zbog nemogućnosti realizacije naslućujuće ideje u kolektivnoj svesti) napustim mravinjak… Da, ceo život sam branio “slabije”, ceo jebeni život koji je uplivao u muziku i otkrio nekakvu novu dimenziju, otkrio nešto najzagonetnije i najlepše, čemu sam se posvetio, gledajući ta govna koja isplivavaju bez bilo kakve svesti o bilo čemu, osim o opstanku po svaku cenu!

U svojoj predstavi o prosperitetnosti, prolazili bi pored mene, nekakvi jadnici i glupani, sa nekakvim ponosom, da bi se nakon neuspelog pokušaja i propasti te i takve bedne zamisli, neostvarene i neuspele ambicije, ponašali kao crvi, puzili, postajali religiozni i tražili savet… Bedni stvorovi. Jadna bića i oblici postojanja. Neki od njih su nastavili u kapitalizmu, neki su se sjebali, meni su svi bili jednako bedni, kao što će uvek i biti…

Vidim takve pičke, nešto se furaju i kroz muziku, nešto, eto ih u svemu…Vidim ih i kad pišu, i u bilo kakvoj varijanti, nazrem ta bića sa strašću i željom za slavom, ma koliko bila bedna, namirišem ih sa željom za moći i tada se sažalim, jer poželim da ih shvatim, da im ukažem na nešto, ili pustim da samo ona postoje! Takva bića sam ceo život izbegavao, samo zato da ih ne bih uništio… Ali već će to sama međusobno učiniti…

Igor Rajović

Komentari

Komentari