Foto: 
Olga Tomović

Deca sutrašnjice - generacijski jaz

Nikada se veći kanjon nije otvorio između naše generacije, koja je navikla da stvara svojim rukama i novih generacija koje su stasale na instant sreći. Stasali smo na imati, ali samo koliko nam dozvole i na ratovima, trarnziciji, restrikcijama, bontonu, poštovanju strarijih i ako nisu bili za poštovanje. Onda smo ih mi vaspitali da imaju više i bolje od nas, a tehnologija se pobrinula za ostalo, brzo, kuso i nepromišljeno. I ne kritikujem lepotu našu, krv našu, kritikujem nas, jer smo se kasno okrenuli da pogledamo šta smo iza sebe ostavili, i kakvo čudo zuri u nas i traži, samo traži, dok nam ne ostane ništa više da damo, osim da umremo i time im obezbedimo stanove bez kredita.

Od tih generacija budućnosti zavisi sutra, znači od naše proekcije samih sebe u "boljem" izdanju, zavisi i država i kultura i znanje. Gledam Instagram sličice nasmejanane lepote, i znam da slabo čitaju išta duže od kiss i cmok. Gledam poluprazne, savršene oči koje ne govore ništa. Gledam večito ispružene ruke za daj, a nikada zasukane rukave za ajde da stvorim, ima ih, da ne grešim dušu, ali sve ređe, a takvima se ne dive deca sutrašnjice. Takvi su već viđeni za kartu u jednom pravcu u happy never after.

Ovde ostaju samo oni koji moraju, retko oni koji žele. Majke i očevi sa suzama radosnicama ispraćaju čeda preko granice i žele im samo jedno, da se nikada ne vrate.

Eto to je ono što smo ostavili deci svojoj koju smo vaspitali da budu bolja od nas, a oni neće ni da razmišljaju o potomstu, jer nemaju uslova, nemaju nerava, nemaju razloga, nemaju partnera, nemaju sve i nemaju želje...

Ta deca ne vide razloga da produžavaju vrstu, ta deca se ne nadaju ničemu, jer ne vide sutra, ta deca se ne osvrću na posledice svojih nečinjenja, jer su stasala na osećaju svemoći i nepobedivosti, jer su živela u video igricama koje smo mi za njih pravili da ne gledaju mrak sadašnjosti.

Pa šta da očekujemo mi, sebični roditelji, starog kova? Šta da očekujemo ako ne damo ili nemamo više šta da damo, osim instrukcija stečenih lošm iskustvom. Ništa, treba da se zahvalimo nima što nas ne tuku, što nas ne vređaju svakodnevno, što nas ne mrze previše, što nas ipak ponekad posete (da im damo neki dinar), i što nas pozovu (retko) telefonom da čuju naše jadikovke za njima.

Krivi smo, generacijo, krivi kao smokvina grana. Revoluciju koju podižu deca sutrašnjice nećemo ni shvatiti, jer smo mi stasavali na dedinoj višnji, muzici sa rečima i emocijama, a oni rastu na smatfonima, tabletima, bestežinskom akumuliranju znanja za opstajanje u vremenu koje je njihovo, a ne naše. Mi smo ih naučili da muljaju, da lažu, da otimaju, da žive oslobođeni tereta savesti, jer se tako moralo da bi se opstalo. Uzgojili smo divne monstrume praznih pogleda i praznih srca.

Daj Bože da grešim, ali primera je i previše, starački domovi su krcati olupinama koje deca neće…ljubav je nestala u onom međuvremenu dok smo od dece svoje, iz ljubavi, ali pogrešno i sebično, stvarali neke verzije sebe, baš one koje nikada ne bi smo sebi dozvolili da postanemo.

Komentari

Komentari