Dinosaurusi bi se sami istrebili – od muke!
Foto: 
Pathien

Dinosaurusi bi se sami istrebili – od muke!

Da moderna civilizacija ne ide u pametnom smeru nije teško zaključiti. Klimatske promene se odvijaju brže nego što bi to bio slučaj bez uticaja čoveka. Uz izgovor da nam je potrebna  jeftinija hrana, i to u ogromnim količinama,  za brzorastuću svetsku populaciju, hrana je puna aditiva i odavno ne znamo šta jedemo. Sve smo bolesniji, i zavisniji od farmakologije. Voće sazreva u komorama, pa vitamine nadoknađujemo tabletama. Kažu da kada bi se jednog jutra sve žene na svetu probudile zadovoljne svojim izgledom, svet bi stao. Možda svet i ne bi, ali bi ogromna industrija kozmetike propala. Kupujemo farbu za kosu i preparate za stilizovanje, a kada upropastimo kosu – balzame, pakovanja i specijalne tretmane.

Vozimo se kolima do teretane, da bismo brzo hodali na pokretnoj traci.

Među muškim svetom odavno nije važno ko može najbrže da potrči, najjače da udari, najpreciznije da odapne strelu. Važno je ko najbolje mešetari na berzi, ko će najlukavije iskoristiti rupu u zakonu, ko će prepredeno prevariti konkurenciju.

Uspeh se meri cenom onoga što posedujemo. Konzumerizam je u svom punom zamahu, dok bog Mamon trlja ruke.

Kako se u tome snalazi prosečan građanin Srbije? Nikako.

On je pritisnut prizemnijim brigama. Kvalitet hrane odavno ne gleda. Važno je da je ima dovoljno i svakog dana. Da li su igračke pune olova, da li sintetička garderoba ima kancerogenih supstanci u sebi, da li voćni sok uopšte sadrži voće – do toga se u Srbiji još nije stiglo. Tu i tamo se na društvenim mrežama podigne slabašan glas protiv GMO hrane, vakcina sumnjivog kvaliteta, crvljivog mesa, riba punih žive, eksploatacije nikla. Dva-tri dana halabuke, i sve padne u zaborav. Delom zato što krče creva, delom zato što smo opštenarodno otupeli.

Prosečan građanin Srbije koji ne ume da se “snađe” (divan eufemizam za razne trange-frange aktivnosti) najčešće počne da se druži s nekvalitetnom brljom. Prosečna građanka češće krene da poboljeva. Zbaboše se oko triespete, a onda kreću razne bolesti. Siromaštvo na vrata, ljubav kroz prozor, i – eto nefunkcionalne porodice! Šta za to vreme rade deca? Deca žive od snova, kao što je i red. Ali, sanjaju pogrešne snove, jer rastu gledajući u pogrešne idole.

Sve ovo zajedno dovodi do stvaranja paralelne stvarnosti. Za političare je ovo zicer koji se ne propušta. Narod je s jedne strane omađijan medom i mlekom kojima nas poliva holivudska A produkcija, ali i životom našeg praziluk-džetseta kojima nas polivaju domaći tabloidi. Znači – sveti cilj je već definisan. Onda nas otrezni rupa u novčaniku, znači – problem je definisan. U vakuumu između definisanog problema i definisanog cilja, baškare se obećanja o boljem životu. Samo još malo da se strpimo. Samo još ovo da izdržimo. Samo još dve rupe na kaišu da probušimo. Evo, za godinu, dve, pet, biće nam bolje. Videćete!

Ne lipši magarče do zelene trave.

I dok svet uništava planetu, mi po običaju uništavamo sami sebe. A svet mrzimo, jer uništava planetu. Krivi nam Englezi što su bili kolonijalna sila (bili su i Španci, ali nam nisu krivi jer nemaju standard Engleza). Krivi nam Amerikanci jer su svetski policajci. Krivi nam Japanci, jer u miru stoje u redu i čekaju balon vode nakon nuklearne katastrofe, dok se mi potučemo na podeli sadnica u znak podrške Japanu. Krivi nam Švajcarci, jer planduju zato što belosvetske lopine kod njih čuvaju pare bez posledica. Krivi nam Rusi, jer nisu hteli da ratuju zbog nas. Krivi nam Grci, jer za pet minuta organizuju opšti štrajk. Krivi nam Finci jer nam trljaju nos odličnim sistemom obrazovanja.

I kifla nam je kriva što je kriva.

I tako svet petom brzinom srlja u sunovrat i dekadenciju. Mi srljamo u samouništenje brzinom koja probija zvučni zid.

Ništa strašno.

Ništa što ne može da reši jedna vanredna konferencija za novinare.

I, ko nam je kriv?

Pa, svi ostali, naravno.

Ljubinka Boba Nedić

Komentari

Komentari