Identitet intelektualca

Intelektualac je u obavezi da koristi ljudima i poziva ih nauci. On je obavezan da, ponajprije, svojoj okolini podari pozitivan primjer. U obavezi je da osjeća društvene izazove, da ima stavove, nudi rješenja, osjeća se pozvanim da učestvuje u društvenim procesima i kao, u profesionalnom radu, zauzme čvrste etičke stavove po pitanju učešća u društvenim procesima ili, pak, samo pogledima na iste.

Da bi intelektualac bio priznat intelektualcem, mnogi se slažu da mora ispunjavati uvjete zavjetovane tradicijom. Ta se tradicija među mnogim ljudima krivo tumači. Shvatanje je zasnovano na tome da je intelektualac svako ko ima “diplomu”, odnosno segment ispunjenja normi formalnog obrazovanja. No, tu se ne završava sve. Ljudi su često shvatanja da je intelektualac i onaj ko je dio posebnih društvenih zbivanja, pa sa tim i funkcije koju obavlja. Ali, ipak, ni tu se ne završava sve, jer ljudi tumače intelektualca i kao onoga koji “puno zna”, bez obzira kako i na koji način, s kakvom misijom, ili kakvom ličnošću prezentira svoje znanje. Uostalom, intelektualcem se smatraju i ljudi čiji je intelekt zašao u sfere destruktivne indoktrinacije, koja se najčešće može primjetiti u politici. Ljudi sa velikim stepenom inteligencije i manipulativnog odnosa prema drugim ljudima pulsiraju masama antiljudske ideje, upakovane vještinama dijaloga i ambicijama ličnog ostvarenja, vrlo često opasnim.

Postoji još jedna vrsta intelektualaca koji su krivo priznati, a to su oni koji apsolutno ne koriste nikome i ničemu. To su oni koji su svo svoje znanje i rad posvetili samo sebi, koji na društvene pojave i procese ne reaguju bez digitrona i koji se osim napuhanom elokvencijom ni po čemu ne razlikuju od ostalih beskorisnih individua.

Suština “građe” intelektualca.

Obzirom da formalno obrazovanje predstavlja opću metodologiju kretanja kroz određenu nauku, čovjeku je potreban širi okvir posmatranja izvan te metodologije. To se zasniva na osjećajima i percepciji čovjeka, koliko i u kojoj mjeri ono što misaono opazi treba da misaono savlada te da isto unaprijedi, kao što su unapređivali oni prije njega. Stoga, u izgradnji intelektualca u svakoj nauci potreban je stav da se kroz obrazovanje stiču vještine savlađivanja, ali i doprinosa nauci. Iz tog pristupa nauci nastaju naučnici i istraživači koji nisu svoj naučni put zaustavili položenim ispitom, ili je usmrtili dobijanjem diplome.

Drugi princip građe intelektualca je primjena znanja iz oblasti za koju posjeduje određene kapacitete. Kako u nauci, tako i u praktičnom djelovanju, intelektualac se prema svojim zadacima odnosi kako profesionalno, tako i etički. Etički odnos se zasniva na tome da u svom djelovanju nikada ne pravi štetu nekome i nečemu. Intelektualac koji “čuva” druge od svog djelovanja, onaj je koji je ograničen etičkim pravilima i moralnim kočnicama. To se sastoji u tome da etička pravila dominiraju nad svim profesionalnim ili drugim egzistencionalnim izazovima. Intelektualac se nikada neće služiti svojim imenom, zvanjem,ili pozicijom da bi načinio neku štetu ljudima. On neće pristati da krivo uči druge, ili ih ubjeđuje da se kreću krivim putem.

Obaveza intelektualca.

Intelektualac je u obavezi da koristi ljudima i poziva ih nauci. On je obavezan da, ponajprije, svojoj okolini podari pozitivan primjer. U obavezi je da osjeća društvene izazove, da ima stavove, nudi rješenja, osjeća se pozvanim da učestvuje u društvenim procesima i, kao u profesionalnom radu, zauzme čvrste etičke stavove po pitanju učešća u društvenim procesima ili, pak, samo pogledima na iste. Obaveza intelektualca je da razumije ljude koji ne pripadaju njegovom svijetu. On mora imati razumijevanja za njih i čak im se prilagoditi u komunikaciji.

Najvažnije što svaki intelektualac mora imati jeste percepcija prema društvenoj ulozi i odgovornosti: svi ljudi su podjednako važni i nema nižeg ili višeg sistema vrijednosti. Naučnik sjedi u akademiji, a propješačio je do nje zahvaljujući čistaču ulice koji je očisio put do nje. Dakle, intelektualac poštuje, pomaže i podstiče druge ljude da postanu kao on, jer pravi intelektualac želi napredak zajednici kojoj pripada, bez umanjivanja uloge ostalih ljudi.

Dženis Šaćirović