Koliko košta intelektualac?

Ko je intelektualac, pitanje je koje trebamo postaviti sami sebi. Koga ćemo i kako vrijednovati, presudiće naši unutarnji sudovi prema kojima kreiramo mišljenje. Dakle, mišljenja smo da je čovjek vrijedan onoliko koliko zna i tu nema ničeg spornog, ničeg upitnog. Ljudi od kojih možemo nešto naučiti, ljudi su koji nam garantiraju budućnost. Niko nije vrijedniji od znanstvenika. Čak i u svijetu najviše poremećenih vrijednosti postoji ljestvica prema kojoj se ljudi određuju prema društvenoj korisnosti. Na toj ljestvici, ljudi koji sa sobom nose znanje, vrijedniji su od onih koji sa sobom nose novac. Nečiji novac može samo biti predmet divljenja, želje i volje da ga se ima, ali nečije znanje je ono od čega se već može imati koristi. Vlasnik novca, uživa u vlasti svog novca, dok vlasnik znanja svoj užitak dijeli sa svima onima koji ga žele imati. Znanje je u tom smislu jedina ovosvjetska vrijednost koja ne ostaje u riznicama onog ko ga posjeduje. Ona se širi i daje sve više. Što je više pravog znanja, to je više pravog bogatstva.

Intelektualci… Opčinjeni smo njihovim znanjem. Sticanje znanja je ono čemu su oni očigledno posvijetili svoje živote. Izučavali su stare filozofije, donijeli nove teorije. Metodologijom iskusnih znanstvenika, stvarali su ideologije, ali bez ideala na koje uporni životi tih znanstvenika pozivaju. Ideala žrtve i ideala ljubavi. Možda ih društvo nije prepoznalo. Možda i nisu mogli komercijalizirati svoje znanje kao što to uvijek mogu trgovci političari, ali su im se ponudili. Snazi su podarili ono što joj po prirodi nedostaje – pamet. Tako su i oni postali moćni. Moćniji od svih titula doktora i akademika, priznatih književnika i velikana mudrosti nauke. Postali su vlast, kreatori vlasti ili trgovci vlastitom pameću. Vještim perom ili mudrim govorima, uvjerili su nas da su njihovi stavovi dosljedni našeg divljenja. No, nisu nam rekli cijenu…

Intelektualci su ljudi koji, kao i svi ostali, žive od svog rada. Njihov djelokrug je određen. Oni su profesori u školama i na univerzitetima, istaživači, te članovi akademija, itd., zapravo, oni koji nas obrazuju i ostavljaju poruke u oblicima retoričkih formi i djela koja stvaraju. Intelektualci su i ljudi koji nisu uključeni u rad institucija, ljudi sa obrazovanjem od kojih se ono može uvijek preuzimati. Oni ne drže govore u velikim halama, niti za okruglim stolovima niti konferencijama, oni svoja mišljenja razmijenjuju sa užim krugom prijatelja i sebi sličnima u svakoj prilici. Problem u toj plemenitoj vještini nastaje onda kada prekrše zaveštanja na koja poziva ideal jednog intelektualca, tj. kada on počne formirati stavove i mišljenja prema nekom drugom uokvirenom stajalištu na kome počiva neki interes. Ideal slobode, prekršten idealom interesa u tom slučaju stvara novi put u kome će se potpločati nova slaza koja će značiti slobodu naracije mentora, kreatora stavova preko svog vještog i umješnog graditelja – intelektualca. Kupljeni intelektualac će svoj ugled, utjecaj i djelovanje na taj način povinovati novom sistemu funkcioniranja u kome se prostor slobodnog i kritičkog mišljenja formira prema standardima određenog i subjektivno korisnog djelovanja nekog drugog lica. Na primjer, intelektualac pri politici će na taj način propagirati sve neistine, podvale i podrivanja onog na čije ime će se pozivati. Intelektualac pri akademiji će lansirati u orbitu nacionalnih interesa neke iskrivljene, nečijom maštom uobličene stavove koji će u sebi sadržati određeni poziv. Intelektualac književnik, pisaće protiv određenih ličnosti, davajući prednost drugim ličnostima, ispisivaće njihove životne trenutke pozlaćenim slovima i davati im onoliki ton i onoliku važnost koju oni kao glavni junaci sami prema sebi osjećaju, bez imalo skromnosti u izražaju. Intelektualci od općeg autoriteta umiješaće se u politiku toliko da će se svaka pomisao na titulu ogaditi i u očima najrazumnijeg i najoskudnije razumnog čovjeka. Iz nihovih usta mogu se čuti  govori mržnje, govori iskrivljivanja istine, pa čak i toliko monstruozni govori u kojima će se pozivati na najužasnije stvari ovoga svijeta. Poput slikara koji slika za novac, poput kompozitora koji komponuje za novac, i oni su spremni stvoriti mišljenje za novac. Tako se stvara apsurd, ali i jedina moralna snaga koja intelektualcu oduzima taj prefiks ma koliko od strane svojih poštovaoca ili sebi lično bio priznat. Tako intelektualac bez slobode slobodnog razmišljanja prestaje biti intelektualac, a njegovo znanje se nikako ne može sortirati i predstavljati u ambalažama poput proizvoda iza kojih se kriju proračuni korisnosti onih koji tu korist propagiraju zarad ličnih interesa.

Dženis Šaćirović