Foto: 
Patrick Giblin

Koliko koštaju uspomene?

Ne volim kupovinu. Malo neobično, znam, za jednu ženu, ali tako je. Naročito ne volim da idem na pijacu, a kad kupujem uvek je to zato što moram, ako ne računamo kupovinu poklona, jer u tome stvarno uživam.

Međutim, ponekad odem na buvljak iz čistog zadovoljstva. Ni tamo ne kupujem preterano, ali kad ga uporedim sa velikim supermarketima i nekim drugim poznatijim trgovinama, mogu slobodno reći da to mesto ne baš popularnog naziva, ima nešto što bi se moglo nazvati dušom.

I sjaj i beda su prisutni u svim svojim oblicima; neretko se može lepo ispričati i nasmejati  od srca i sebi i drugima, a povrh svega kupiti dobar primerak nečega za male pare. Nije na buvljaku samo onaj najsiromašniji sloj društva. Ima tu i intelektualaca i onih kojima je to najjeftiniji način da plasiraju svoju robu i usluge. Prosto rečeno, tu je prava slika života, sa koje god strane da se pogleda.

Postoje ljudi kojima je kupovina na buvljacima strast. U tome su se toliko izveštili da su razvili sopstvene taktike za obaranje cena, pronalaženje najlepših i najboljih komada na posebnim mestima i u posebno vreme. Postoje ljudi koji žive od toga što dobiju prodajući stvari o kojima ili znaju ili ne znaju ništa, a ovo drugo je prisutnije.

Ponuda robe je raznovrsna, a o reklamiranju iste brinu se isključivo prodavci. Svako na svoj način, uvek različit i zanimljiv, koji može naterati čoveka da kupi i nešto što mu ne treba, samo zbog originalnog slogana ili pristupa potencijalnom kupcu.

Umetnici i kolekcionari buvljak doživljavaju kao pravo blago, Ali Babinu pećinu! Nigde na svetu ne postoji mesto gde se mogu naći originalnije i vrednije stvari koje imaju svoju istoriju i priču. Kad završe u rukama znalaca, moglo bi se to smatrati srećom. U suprotnom završavaju ko zna gde, nekad čak i na štetu celog naroda.

Otkud tako vredne stvari na pijaci, u rukama ljudi za koje one predstavljaju nešto što može da im donese neku sumu novca, dovoljnu za oskudni doručak? Zašto nisu na mestima gde bi trebalo da budu?

Na to pitanje niko nema precizan odgovor. Mogu se naći u napuštenim kućama, kontejnerima, tavanima... Odbačene, staromodne, nepotrebne, neupotrebljive... Dobijene na poklon, nađene...

Treba biti u stanju prepoznati vrednost i lepotu stvari ispod gomile prašine, istina je, mada, nekad ni to ne bude teško, jer one su, nekako, posebne. Odudaraju od onih koje svakodnevno viđamo, jer potiču iz nekog drugog vremena. Nije teško osetiti duh kojim odišu. Svaka od njih ima svoju priču, koju priča na nesvakidašnji način. Priču o jednom vremenu, ljudima koji su ih posedovali, načinu života njihovih bivših vlasnika, a oni koji ih trenutno poseduju i nude na prodaju, često nisu svesni šta imaju u svojim rukama, niti koliko realno vrede.

One mi uvek privuku pažnju. Ne zbog materijalne vrednosti, jer se mogu dobro unovčiti, već zato što me zanima, a na to pitanje nikad ne dobijem odgovor, koliko koštaju uspomene? 

Komentari

Komentari