Metroseksualac
Foto: 
Serena

Metroseksualac

Umesto definicije: kad se reč “metroseksualac” metne u pretraživač na monitoru se najpre pojavi samozadovoljni osmeh Dejvida Bekama. U nas, uz ovaj pojam obično se vezuje jedan zaslužni estradni umetnik sklon ekscesivnoj upotrebi tečnog pudera, i uopšte, kozmetike.

Elektronski ćitapi kazuju ovako: “metroseksualac” je neologizam skovan od dveju reči: “metropolis” i “homoseksualac”. Označava stanovnika velikog grada, metropole, sklonog teranju mode, praćenju trendova i uopšte zainteresovanog za sopstveni odraz u ogledalu. Stereotipije o homoseksualcima podrazumevaju ovo potonje, otuda asocijacija na gej-kulturu, mada metroseksualac može biti hetero, homo ili biseksualno orijentisan.

Tipičan metroseksualac troši mnogo novca baveći se sopstvenim izgledom. On koristi sve blagodeti kozmetičke i modne industrije: tretmane, depilacije, ondulacije, hajlajtovanje, senčenje, blajhanje, svakodnevnu i trajnu šminku, bronzere, bodimistove, blašove, blanšove, korektore, toplo kamenje, eterična ulja, dubinsku hidrataciju, botoks, izbeljivanje zuba i okoline analnog otvora; teretanu, svakako, estetsku hirurgiju, razumljivo. Vodi računa o odevanju do sitničavosti, prati određene brendove i ulaže znatnu količinu novca u odgovarajuće pokrivalo za svoje, već ulepšano, namirisano, do savršenstva izbrušeno telo.

Estetske industrije stoga vole metroseksualca, jer gura znatan kapital u njihove prepunjene džepove, i predstavlja osvajanje nove ciljne grupe  -  do tada tradicionalno ne mnogo zainteresovane – muške populacije. Zato mu putem modnih časopisa, fešn kanala i ivenata daju pozitivan fidbek, omogućavajući mu da se zrcali i u tome koliko je uspeo da se “estetizuje” i uklopi u “trendy look”.

Ljudsko društvo se temelji na komunikaciji pa tako, kroz kreiranje sopstvenog izgleda, svetu saopštavamo nešto o sebi, o sopstvenom identitetu, stavovima i pripadnosti. Čista lepota, potreba da se bude lepom i privlačnom, dugo, je, međutim, bila isključivo ženski zabran. Muškarci su svojim izgledom više težili da istaknu snagu, fizičku i mentalnu, dominaciju, agresivnost, grubost, samopouzdanje, sposobnost za opstanak, postignuće, uspeh, bogatstvo. To je jasna opozicija ženskoj nežnosti, gracilnosti, slabosti, koja se oličava kroz potrebu da se dopadne i da kroz privlačnost dostigne ono što ne može mentalnim sposobnostima. Naravno, ideali ženske lepote ( i muške privlačnosti, uostalom) menjaju se i modifikuju kroz vekove, ali se i dalje kao najvažnija ženska osobina apostrofira lepota; dok muškarac uvek može računati na šarm, sposobnosti, duh i uspeh. Muškarcu nije neophodno da bude plitak i površan; metroseksualcu, međutim, jeste.

Komunikacijski proces kod njega se odvija na površini; on uistinu i jeste ono što nosi; na tome se poruka završava: on je lep i ima dovoljno novca da bude lep.

U tradicijskim društvima poput našeg, gde je na muškoj strani sila i sposobnost a na ženskoj lepota, metroseksualac ispada iz klasifikacije i smešta se u domen aberantnih, graničnih ličnosti. Ako u to uključimo i njegovu nedefinisanu seksualnost, njegova nejasna pozicija se dodatno komplikuje. On je muškarac koji ima novac (što je poželjna muška osobina), ali se posvećuje neproduktivnoj brizi za sopstveni izgled, poput žene.

On nije ni prosto otpadnik u čijoj pojavnosti ima nečeg subverzivnog, poput pankera, hipika ili, recimo, pripadnika male verske zajednice. Zbog toga što nigde ne pripada, on izaziva podozrenje i netrpeljivost: bez obzira na to što nije, ili ne mora biti, homoseksualno orijentisan, on je žrtva homofobije koliko bi bio i da jeste. On je predmet mizoginih sprdačina poput: “Samo mu fali još mesečni ciklus, da zatrudni i rodi dete”, kojima su neretko sklone i žene: iskakanje iz rodnih uloga mora da bude kažnjeno, u najmanju ruku, podsmehom. Mada, naravno, možemo uzrok ovome tražiti prosto u patrijarhalnom modelu društva -  i tu, naravno, ima mnogo istine -  sklona sam da verujem da je glavni “problem” metroseksualca u tome što je nejasno gde ga smestiti. Prosto rečeno: je l’ muško, je l’ žensko, je l’ peder, koja li je sorta?

Svet se, međutim, menja, uloge se usložnjavaju, kapital se uvećava i treba mu sve više. Zato je korisno insistirati na brizi o sopstvenom telu i izgledu kao o nečemu što je stvar kulture, civilizovanosti, prestiža, bogatstva. Metroseksualci se pozitivno percipiraju kao muškarci koji su u kontaktu sa svojom nežnom, ženskom stranom, sa svojom animom. Nju ejdž bulšit nas tako sve svrstava u kategoriju praznoglavih lutaka (i lutana)  čija se ženstvenost ogleda u tome koliko tačno proizvoda koristimo da bismo postale i ostale lepe. Bilo kako bilo, postepeno se navikavamo na ideju da i muškarci mogu da se depiliraju ako to žele (bilo bi dobro, onda, navići se i na onu suprotnu – da žene ne moraju, osim ako ne žele), da koriste šminku i da mogu da se šišaju i oruđem suptilnijim od federmesera ili srpa; i to je sasvim u redu. Ljudi imaju potrebu, i pravo, da budu različiti.              

Za različitosti je potrebna svojevrsna desenzibilizacija: to vam je ono kad ste na nešto alergični, pa vas polako i postepeno izlažu toj supstanci da biste se na nju navikli. To je pitanje tolerancije i demokratizacije društva – reakcija, to jest, odsustvo burne negativne reakcije na marginalizovane, netipične grupe “ispalih iz sistema”, obespravljenih i neprilagođenih.

Samozadovljni, dobrostojeći bonvivani – metroseksualci -  teško da se mogu svrstati u ovakvu grupaciju; ali na društvu je da prihvati sve različitosti – čak i one koje mu se čine besmislenima – ako nikoga ne ugrožavaju. Tako bi i površni, neproduktivni narcisizam imao  smisla.

Iva Radović

Komentari

Komentari