Foto: 
United States Forces Iraq

Min Kamp

Svijet je uvijek ljepši u tuđim očima, zato nam ga bolji posmatrači pokazuju kroz svoja umjetnička djela. Život je bolji u tuđim mislima, zato nas mnogi vještiji od nas uče o njemu. Ali, pitaš li se nekad, da možda i ti nisi umjetnik, pisac, naučnik, istraživač, filozof, psiholog? Onaj koji bi mogao predstavljati svijet i život u boljem svjetlu, govoriti i učiti o njemu? Pitaš li se nekad da li bi mogao da vidiš svijet kao mnogo ljepše mjesto, da li bi mogao da zamisliš život kao mnogo bolji nego što ti se sad čini? Vjerujem da možeš, i ne znam šta te u tome sprječava? Ti imaš dušu, ja imam dušu, ljudi oko nas imaju dušu, to znaš, i mi svi imamo osjećanja. Osjećaš li zaista svijet oko sebe? Osjećaš li život koji pulsira, teče, kreće se? Osjetiš li svemir i daljine iz kojih smo došli? Nemoj odustajati u životu dok god život ne odustaje u tebi.

Kad bi mogao da vidiš svijet onako kako ga ja vidim dok stojim na rubu zgrade, na samom njenom vrhu. Da, stojim na samoj ivici i posmatram ovaj prljavi grad. Svi su gradovi prljavi, hladni, bez duše. Šta je lijepo u gomili betonskih struktura, čelika, stakla? Koja je to arhitektura danas tako privlačna? Barok je poslednji koji je iznjedrio ljepotu u građevinama, a ovo sad, ovo su rugla nagomilanog betona i čelika. Ulice prljave, hladne. Vidiš li radost na tim ulicama, ljubav među prolaznicima, ili vidiš samo gomilu koja žuri da robuje sistemu, gomilu koja se sklanja jedna od drugih? Vidiš gomilu prosjaka, sve sami pijanci lišeni svake volje za životom, narkomani bez truna vjere u sebi. Iskrivljena lica, izvještačeni pokreti, nakaradni hod, nakaradna moda, nakaradni trendovi, unakažena tijela. Feminizirani muškarci, žene bez ženstvenosti i prefinjenosti, bez stila, bez ukusa i gracioznosti. Čitavi redovi i kolone siromašnih, zaduženih, ljudi koji se dave u kreditima. Prljavi tramvaji, smrdljivi putnici, guranje, oči pune pakosti, mržnje. Strah od slučajnog pogleda, strah od drugačijeg od sebe.

Ljudi padaju na pločnicima, umiru; dok stotina prođe, tek jedan se zaustavi. Kafane i barovi, noćni klubovi i gomila kafića krcati izgubljenim dušama, ispranim umovima, i tamo gomila prljavštine, bluda, razvrata, pogano opijanje bez mjere i granice, skrnavljenje svega svetog i ispravnog, bez stida i dostojanstva. Pluća zatrovana duvanskim dimom, jetra nagrižena od alkohola. Oči ispijene, lice usukano, tijelo obamrlo, koža suva, kosa masna, zubi truli i smrad iz usta, smrad ispod pazuha, ulojene pantalone, razmazana šminka, crno ispod noktiju, zadrigli obrazi, krmeći podvoljci i mješine do koljena od prežderavanja. Muzika koja para uši, nekakvo vrištanje, zavijanje, nekakvi bolesni zvuci, ritmovi neprirodni, pokreti divlji. Požuda i strasti, prljave misli, prljave riječi, animalne potrebe, divlji seks bez ikakvih emocija, bez ikakve ljubavi. Nasilje, tuče, svađe, uvrede, klevetanje, laži i prevare, preljube, razvodi brakova, tužakanje, gomila morbidnih, gomila umno bolesnih. Vlast i politika, sama laž i prevara. Robovanje sistemu. Nezaposlenost. Porezi. Ludnice. Ratovi. Zločinci na slobodi. Kriminal. Prostitucija. Vječita trka za novcem, vječiti očaj, nezadovoljstvo, vječiti strahovi, brige i problemi kako dočekati sutra, novi dan, nova borba, kako platiti račune, šta jesti.

Vječita težnja za životom na visokoj nozi, šampanjac, kavijar, skupa odijela, skupa kola, vile, kuće, stanovi, jahte. Šta sve ljudi rade. Klubovi, fotografisanje, “društvene mreže“, pokazivanje, potreba za isticanjem, po svaku cijenu biti primjećen, skupiti što veći broj fanova, pratilaca, lajkova, šerova, što više profila na mrežama. Kuda sve to ide? Šta to vidiš toliko lijepo u gradovima? Zar je to život? Lažna elita, lažna gospoda, društvo puno akademskih građana bez osnovne kulture, foliranti, prevaranti, gomila glumaca koji umišljaju da su nekakvi umjetnici, intelektualci, pisci, a pišu samo po fejsbuku i skupljaju lajkove od jednih te istih pacijenata sebi sličnim. Sve sama snobovština, kičeraj, lažna buržoazija, lažna aristokratija. Juriš li i ti prema tome, da budeš viđen, poznat, popularan?

Znaš, volio bih da stojim na vrh nekog brda i gledam doline u podnožju. Da gledam potoke i rijeke umjesto prljavih ulica. Da gledam planine umjesto odvratnih zgrada. Volio bih da slušam prirodu umjesto gradske vreve i buke. Volio bih da jurim za malim životinjicama, a ne za novcem. Volio bih da pecam i lovim, gradim svoju kuću u planini. Volio bih da pričam s Bogom, tamo ispod slatkog neba, a ne da slušam budalaštine, da gledam svaki dan kako se ponavlja isto, gomila trivijalnosti, besmislica, apsurda. Volio bih da živim u miru i ljubavi, da pišem, stvaram, tamo, ona i ja, naše malo dijete i naš mali svijet, da budem ono što jesam, čovjek iz prirode, u prirodi. Ali šta me sprječava? Šta me drži ovdje? Zašto ne idem za svojim snovima?

E, to je moja borba, da prevalim put do cilja, ali da bih pošao tim putem, moram napraviti prvi korak, a taj prvi korak nije najteži, ne, on znači ostaviti sve što ovdje imam. A da bih to učinio, moram imati strpljenja i čekati da završim ono što sam počeo, a to je još jedan cilj, cilj da u prljavom gradu i izopačenom svijetu poremećenih vrijednosti ostavim jedan svijetao trag, neka dobra djela, nešto čisto i ispravno, da ne odem kao neko ko je samo prljao već prljavi grad, da ne odem kao neko za koga bi sutra rekli da je bio niko i ništa drugo do nekog pijanca, bludnika u nekom raspalom baru za šankom, među gomilom promašenih likova. Da ne kažu da sam samo bauljao ulicama i klošario, blebetao gluposti, lagao, tračario, žderao, prdio, smrdio i udisao vazduh. Da ne kažu da sam se bavio glupostima, da mi je život bio trivijalan, a ja ograničen i površan. Ovdje sam ja u prljavom gradu, i ovdje traje moja borba da svojom dušom pokažem drugim dušama, njihovim očima i ušima da je svijet mnogo bolje i ljepše mjesto, da je život mnogo bolji i ljepši od ovoga, i da svi mi možemo mnogo bolje i mnogo ljepše.

Predrag Kisić

Komentari

Komentari