Foto: 
Jeffrey

Naša stvar

Odlukom UN iz 1999. godine, Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obeležava se 25. novembra, u znak sećanja na dan (25 novembar 1960 godine) kada je diktator Dominikanske republike Rafael Truhiljo naredio ubistva sestara Mirabal, političkih aktivistkinja u toj zemlji. Prema podacima UN, više od trećine žena širom sveta je doživelo fizičko (i)ili seksualno nasilje, sedamsto pedeset miliona žena je stupilo u brak pre navršenih osamnaest godina, a više od dvesta pedeset miliona njih je podvrgnuto sakaćenju ženskih genitalija. Na našim prostorima, tačnije u Srbiji, situacija je sledeća: prošle godine je ubijeno 35, a od početka ove 26 žena. Od početka primene zakona o sprečavanju nasilja u porodici početkom juna pa do 15. novembra, policija izrekla 10.504 hitnih mera zabrane kontakta i prilaska žrtvi nasilja, odnosno udaljavanja nasilnika iz stana. Pored nasilja, žene su izložene i mobingu, raznim drugim vrstama uznemiravanja kao i neravnopravnom položaju na radnom mestu, manjim primanjima itd. Dakle, na osnovu svega ovoga možemo zaključiti da se položaj žena iz klečećeg promenio u čučeći. Neki bi rekli, eto popravio se, nisu više na kolenima, sada su na svojim nogama. Realno stanje na Balkanu je puno gore nego što pokazuju statistički podaci. Poražavajuća je i činjenica da raste broj sigurnih kuća. Muž je taj koji treba da čuva ženu od drugih, a ne da drugi čuvaju ženu od muža. Zamislite samo koliko žena živi u strahu i ne sme da prijavi nasilnika ili svog šefa? Neke ne smeju od sramote, neke od straha za decu, straha za svoj život, straha od gubitka radnog mesta. Ključna reč je strah. I onda o kakvoj ravnopravnosti mi danas pričamo kada jedna strana živi u strahu zbog činjenja druge strane? Svako od nas poznaje bar jednu ženu koja je prošla ili još uvek prolazi pakao nasilja u porodici. Inače, po nekim podacima takva jesudbina svake treće žene. Ni posle razvoda stanje se ne popravlja, nasilnik ne ostavlja na miru onu koja ga je ostavila. Sva dosadašnja delovanja države na sprečavanju svega toga su bila tipa - mene ne mešajte, sami rešavajte svoje probleme. Pa, nije nasilje samo ženin lični problem već problem svih nas. Njen strah je strah svih nas da nešto promenimo, da izađemo iz kamenog doma, iz svojih pećina i počnemo da razbijamo predrasude, a ne da gledamo kako njoj neko razbija glavu dok su naše glave zabijene u pesak. Ona nema razlog za sramotu, mi kao društvo imamo, jer tolerišemo i negujemo one gluposti „da se zna gde je ženi mesto“. Imamo, jer se uvek provuče opravdanje za nasilnika „ne bi on da ga ona nije izazivala“, „sama je birala“ i slične nebuloze. Takođe, treba pomoći i objasniti ženama da je potpuno nerealno da očekuju da ih nasilnik neće tući samo zato što ga one vole. To je isto kao kada bi očekivale da ih besan pas neće ugristi, jer su one ljubitelji životinja. Ovo je toliko opširna i kompleksna tema da bi se moglo danima pisati o njoj, što ja svakako neću, jer svi vi ovo odlično znate. Svi znate i žrtve i nasilnike, svi se ne mešate, jer nije vaša stvar. Svi tako dok ne dođe da ta stvar bude vaša majka, sestra ili ćerka, a tad će možda biti kasno. Kada to postane vaša stvar, prepoznaćete sebe u svim ljudima koji vam okrenu leđa i kažu ono što ste vi govorili: „Sama ga je birala“. Tada se setite da ste vi birali opravdanja i izgovore, a ne pomoć i prijavljivanje nasilja. 

Komentari

Komentari