O šminkama i svesti
Foto: 
Thomas Hawk

O šminkama i svesti

Neosporno je da Srbija poseduje pregršt talenata i prirodnih lepota i resursa. Po kvadratnom kilometru i procentualno po broju stanovnika. Ta dva elementa bi omogućila mnogima da se vinu u visine i postave vrednosne lestvice na razinama: posedujemo, čuvamo, širimo, obogaćujemo, namećemo. Upravo kako se to unaokolo po starom kontinentu i radi.

Ti neki drugi ljudi, poseduju manje od nas, ali imaju razvijenu kolektivnu svest. Na primer, od kraja Drugog Svetskog Rata do kraja devedesetih gro ekonomije najnaprednijih zemalja kontinenta se zasnivao na proizvodnji i prodaji automobila, proizvodnji i prodaji mašina i alata i građevinskim radovima. Ništa posebno i ništa nedostupno i nama.

Međutim u tom istom periodu mi smo pokleknuli. Mislim da ni danas neki nisu svesni da sve nedaće dolaze baš iz tog perioda. Iz perioda kada je doživotni, našminkan i nalickan, ofarban i uglađen kao matora kurva jedrio, plovio i obilazio svet. I mi smo se poveli njime. Dok su se drugi palili na trgovima za osnovna ljudska prava, mi smo palili roštilje, dok su se ukrštala koplja mladih glava punih snova i metalnih šlemova, mi smo u jednom danu, u hodu od Bežanije do Petlje utulili svoju budućnost, dok su se drugi borili za različitost, mi smo se izjednačavali i dok su drugi opovrgavali nametnute idole, mi smo se krunisali primatskom glupošću, imitacijom i napokon, do toga je neizbežno moralo da dođe, plagijatom.

Za to vreme i kod nas je noć gutala ljude. I svoju decu i oponente. On je i dalje žvakao reči koje su nam bile strane, a  njegova nedostupnost i naša neprosvećenost su se spojile u idolatriju koja je gore navedene elemente: talenat i resurse pretvorila pokretom ideološkog štapića u kolonijalnu trgovačku radnju iz koje su ljudi sa razvijenom kolektivnom svešću, po potrebi, dućanili.

I nastavljamo tako. Nakon doživotnog koji je obezglavio porodicu, dođe svemogući koji je istu podelio i kao vrhunac, danas imamo prepodobnog koji  umišljen o svojoj istorijskoj ulozi, kao tresina na uskom koloseku, vozi sporednim šinama, pokretima gore-dole, gore-dole.

I čemu onda prirodne predispozicije i predispozicije prirode. Nenaučeni na napor i rad, nesvesni uloge kolektivnog i zajedništva, obogaljeni zavišću i malograđanskim „dostignućima“, ogoljeni u prostoru i vremenu, teški sebi i mučni drugima, podeljeni u želji da opstanemo ili pobegnemo, od sebe više nego za sebe, tavorimo i traćimo sve ono što bi svakome koristilo: urođenu sklonost i dar, prijemčivo okruženje.

U suštini, samo brate jedemo govna u vremenskom kovitlacu koji je i druge okretao i na kraju ispljuvao na smetište  (ne)postojanja.

I zato džaba nam ono što imamo, a nismo svesni, kad nam svest bludi ka onome što nemamo.

Dragan Pajović

Komentari

Komentari