Foto: 
J Van Cise Photos

Oduvajmo ih

Sadašnja vlast ne počiva na pozitivizmu, na volji građana Srbije da ovaplote jednu ideju, projekat, zajednički cilj, već na negaciji prethodnog. A prethodno je bilo isto što i sadašnje, samo u žutom koloritu. I šta očekivati od ekipe ljudi koja je prošla kroz rešeto svih postojećih političkih grupacija višestranačke Srbije i na izdaji nacionalnih interesa i sazdaji sopstvenih potreba i želja uspostavila vladavinu najgoreg i najprimitivnijeg? Ništa! To veliko ništa je ono što preživljavamo svakodnevno čekajući hipotetično sutra.
Svi smo se bavili postavljanjem pitanja kako, kuda i kojim putem. Bavili smo se i analizom prethodnog i postojećeg, ali malo je napisa o rešenjima. Zato što je nezahvalno nuditi ih, zato što se glave koje štrče prve seku, zato što smo se zaglibili u živom blatu sitnih ugodnosti i paralelnih svetova.
Odvažiću se da počnem. Postoji za to lep glagol u francuskom jeziku. Oser! U četiri slova. Kratko i jasno. Bez pretenzija. Jedan korak da se pođe, da se počne. Jedan kamen koji čeka ostale za čvrstu građevinu. Ništa veliko, napadno, glamurozno. Ni kule, nit gradovi. Kamen po kamen, zrno po zrno. Nema druge. Ne može nataloženo blato da spere jedna kiša, već jedna kap. Vaša, moja, naša u nedogled. Zato Konkretno, Zajedno i Složno počnimo sa predlozima i rešenjima! Ideja, talenata i volje još ima. Ima i nas koji hoćemo.
Institucionalno rešenje za promene u Srbiji ne postoji! Ova vlast je ko jebana ciganka, samo kuka, a u svaku se kuću uvlači. Umrežili su i postojeće i nepostojeće. Spojili i povezali i znano i neznano. 
A vlast naprednjaka počiva na najnižim porivima srpskog društva. Hteli mi to ili ne, većina građana Srbije sebe poistovećuje sa njima i ta većina su ljudi i žene koje srećemo, sa kojima razgovaramo, kojima čak i lajkujemo nešto na DM ili se sa istima i slikamo. Sa druge strane od opozicije u Srbiji ni jedno zdravo OP, a kamoli HOP ne može da se sastavi. I to svi znaju, a najbolje ljudi na vlasti kojima ta igra mačke sa miševima najviše odgovara. Stranke nisu ispunile očekivanja i u velikom broju oponašaju postojeće poslovne strukture u svetu. 
Današnje vreme iziskuje i nove vidove organizovanja i delovanja. U skladu sa novonastajućim problemima, nerešenim prirepcima iz prošlosti i težnji onih na kojima svet ostaje sa jedne strane da ga učine sebi prijemčivim i onima koji su prošli kroz hodnike vremena da poprave utisak i iza sebe ostave dostojnu i dostojanstvenu državnu tvorevinu, rešenje pak postoji u alternativnim pravcima delovanja. Ali u nama i nikako u očekivanju neke ispomoći sa strane. Bilo odakle da dođe, svaka strana pomoć je samo novo uslovljavanje. Ni deca više ne veruju u bajke, a altruistički stavovi stranaca se rvu sa mogućom količinom suve bezporeske zarade u Srbiji.
Prvo, na sledećem glasanju ne treba učestvovati. Kažem glasanje, a ne izbori, jer izbora nema. Da ga ima već bismo izabrali. Potrebno je, pre svega, masovno se uzdržati od izlaska na maskaradu koju aktuelna vlast organizuje našim i pozajmljenim novcem. Dati jasan signal i u zemlji i van da je čaša prelila. 
Kako? Raspoloživim sredstvima. Kampanjama na društvenim mrežama, direktnim razgovorom i ubeđivanjem onih koji bi da ispune ustavno pravo. Samo masovna negacija nastupajućeg glasanja može da pokrene lavinu. 
Drugo, otpočeti sa bojkotima. U savremenim društvima, poslušnost građana ne počiva više na brutalnosti vlasti već na finansijskim polugama zavisnosti i uslovljavanja od strane iste. Bojkot banaka i svih pratećih finansijskih institucija se nameće. I svega što izlazi iz njihovih fabrika laži. 
Kako? Osnivanjem legalnih struktura međugrađanske solidarnosti i zajedništva u obliku zajma i pomoći, pravne podrške i zbrinjavanja, a u vidu udruženja, fondacija i zadužbina. Ignorisati njihovu primitivnu Srbiju i strpljivo stvarati Srbiju sutrašnjice. Znam da je mnogi nećemo dočekati, da vam je i preko glave čekanja, napora i truda, ali drugačije se ne može.
Treće, vanstranačko povezivanje jer su stranke ispušile lulu i služe promociji svojih čelnika i bližih pratilaca i preletača. 
Kako? Široko okupljanje (opet preko društvenih mreža i direktnim dijalogom) sa svima koji znaju šta više neće i ne žele. Njih je više od onih koji znaju šta hoće. Povezivanje svakog sa svima, međugeneracijski, u Srbiji, regionu i u dijaspori koja je neosporno bila i ostala zapostavljena iako učestvuje više nego proporcionalno u nacionalnom, kulturnom, političkom i finansijskom naporu. 
Iako nisu rešenja u smislu u kom ste očekivali, ovo su razrešenja od prošlosti. Domanovićevska uviđajnost da se njegovim putem više ne može. Mora da se skrene i krene putem spoznaje. Putem svakodnevnih sitnih koraka promena. Bez najava, bez špice sa ekrana, bez pompeznog izlaganja. Na ovom putu neki ćete nestati, a neki ćemo stići. Ali mi znamo kojim putem i pratićemo ga. Taj put se ne gradi već taba koracima hodača kojima je pun kurac svega i njega.
Naprednjaci nemaju ideologa. Nemaju misleće ljude, samo pratioce, preletače i udomljivače. U svakoj iole ozbiljnoj zemlji bi ih oduvali kao maslačak i ostavili gole sa peteljkom da se povija pri svakom naletu vetra.

Dragan Pajović

Komentari

Komentari