Foto: 
Dizajn Đura Greenfish / Osvald Tomović - redizajn Emilija Vlajev

Ošmoli?

Nema više, nema dalje, nema kalkulisanja, nema pregovora, nema oproštaja, nema više izgovora, jednostavno nema. I nije samo što nema, već neće više nikada ni biti, jer manipulatori javnog mnjenja su ispustili iz vida da je materijal porozan i potrošan. Oni, sa svojim lažnim predstavljanjem sebe, podmetanjima, upiranjem prstom u druge za sopstvene greške, pa laganjem oko svega čega su se dohvatili, pa besomučnim krađama, prevarama i pre svega psihičkim, a bogami i fizičkim ubijanjem naroda na kom parazitiraju, su ispustili iz vida da posle noći koja se sad čini polarnom, zora da dođe mora. A, sa zorom dolazi istina, a sa istinom i pravda, a sa pravdom i nagrade i kazne.

Slučajnosti tu nema, izvršitelji tuđih naloga, podrepaši i muzilice naroda su pokušali da nametnu svima u zemlji Srbiji da su oni uvek i svuda i oko svega u pravu. Više nije ni pitanje, već je potpuno jasno svakom ko vidi i čuje da traže božanski status, potpuno ukidanje razmišljanja i osećanja i potpunu poslušnost. Rasparčavaju i prodaju sve što nikad nisu zaradili, niti se za to sami borili i njihova potpuna ravnodušnost prema svemu što bi služilo na podob narodu je više nego očigledna.

Pervertiti sa lažnim titulama sede na stvarnim funkcijama izvršavajući naloge proizvođača oružja koji od tuđe (u ovom slučaju naše) smrti žive. I nema koje govno im se tu za siću nije pridružilo, nema koja jadna i duhovno bedna kreatura im se nije uvukla i da ne zaboravimo ono što je najvažnije – bez izdaje to ne bi uspelo.

Okupacija nije više pojam iz knjiga u kojima čitamo o drugim vremenima i mestima, gde se sve to dešava “nekom drugom”. Ona je tu, ona je naša stvarnost i skoro sve što se dešava oko nas i što nam određuje ne samo kvalitet, već i način življenja je pod pritiskom okupacije postalo logoraški i svedeno na preživljavanje bez suvišnih pitanja.

Apelovao sam mali milion puta na javnost da se dozove pameti, da prestane da se igra sa osnovnim pojmovima bistvovanja, apelovao i ništa. Provocirao sam misaoni sklop pojedinaca da se uključi, ali je Mamon (bog novca, u hrišćanstvu pretvoren u đavola) bio jači.

Trgovina cveta na svakom ćošku, ma na svakom metru i počelo je da se prodaje sve, ama baš sve. Crkvene mizerije (sve zaklanjajući iza božjeg imena) uvaljuju svoje mantirane šupkove u skupocene vile i automobile, a onda još i spočitavaju sa “pozicije autoriteta” kako ovo ili ono. Da imaju imalo savesti, ili bar malo duše, viknuo bih: “Ne činite greh! Ne sarađujte sa demonima!”, ali sad je kasno i za to...

Šteta je učinjena, popravke više nema, a sve ostalo su samo iluzije u koje nas uljuljkuju sluge zla dok novac koji su pokrali pakuju po drugim državama u kojima valjda misle da će moći na miru da ga troše, a da ne budu pozvani na odgovornost. Misle da će se izvući i rugaju nam se sa ekrana kako im se ne može ništa, kako će oni kako oni hoće i to dokle hoće, jer su ne samo neustrašivi i silni, već su i nedodirljivi i potpuno imuni na sve što je od roda ljudi, od roda naroda.

Tako se desi da se iole zdrav čovek, koji je zadržao njima toliko nedostižnu stvar koja se zove savest, nalazi u stalnom stanju sumnje da li je uradio ispravnu stvar, jer ne vidi povratnu reakciju u smislu odobravanja, a oni se smeju i keze životinjskim osmesima u svojoj samo(za)dovoljnosti. Otvoreno sebe proglašavaju nadbićima, malim bogovima, i valjajući svoje zadrigle mesine u luksuzu ne obraćaju pažnju ni na koga, niti na bilo šta. Njima je, bre, dobro, svinje su u blatu i baš ih je briga za sve, jer misle da su ubedili sve da se zbog njihovog statusa patiti mora, da se bolovati mora i umirati mora. Misle da je njihov nadživot isuviše vredan da bi uopšte obraćali pažnju na bilo koga, ili na bilo šta. Naročito, ako je njihovo zadovoljstvo koje se ogleda u beskrajnoj bezdušnosti u pitanju. Jezik ljudi ne poznaju, već samo jezik zveri, pa pošto misle da su uspeli psihičkim i fizičkim nasiljem da se nametnu, da to tako može da traje zanavek. Materijal u vidu živaca, trpeljivosti i pomirljivosti je među onima koji su od roda ljudi toliko otanjio da ne preostaje ništa drugo, već samo pitanje hoćemo li, ili kako me je pitala Čovečica jednom: “Ošmoli?”

Komentari

Komentari