Foto: 
autor nepoznat

Partner, dečko, momak, a mator, ili kako izvesti svoju drugu polovinu među ljude

Da li sam ja to negde promašila skretanje, ili sam se izgubila u vremenu tražeći pravac, jer ne nosim sat, a sam pojam vremena mi je potpuno irelevantan - zaista živim od momenta do momenta i ne okrećem se za satom, već za suncem. Tako ja zbunjena dočekam da me prijateljica upozna sa dečkom, a on dest godina stariji od mene. Kako sam em luda, em zbunjena, ja opalim: "Pa pobogu, mator je za dečka!", i preživim. Hvala bogu, imaju ljudi smisla za humor, a sitacija nezgodna, vapi za razrešenjem, slon visi u vazduhu kao lepak za muve. Onda krenem da okrećem misao o tome kako bi trebalo nazvati osobu sa kojom se zabavljate, a niste mladi i direktno zaobilazim pojam dečko /devojka, jer nismo u tim godinama.

Sećam se da je taj pojam u mojoj mladosti bio nepoznat, jer patrijarhalna sredina nije prepoznavala raspuštenice kao kategoriju vrednu upoznavanja. Prvo raspuštenica je užasan izraz, totalno srozava status supruge u status žene koja je razuzdana u svojoj nevernosti, nestabilna, nepoželjna, bezvredna. Ona nema, zapravo, nikakav status, ona je samo žena u moru supruga i majki, žena bez imena, samo sa žigom srama na čelu. Beše to onda, davno, kada su muževi izmicali stolice suprugama kada ih izvedu u restoran na večeru i kada je bonton bio uvažavan, a ne samo neko arhaično pravilo za sprdnju novih naraštaja, stasalih na lošoj muzici i grubom rečniku. Dakle, raspuštenica je mogla smao da traži muža među udovcima i raspuštencima, nikako među momcima, stoga ga nije nikako ni predstavljala pri upoznavanju, osim možda kao prijatelj, a to je veoma širok pojam.

Sa vremenom, društvo se toliko promenilo da je socijalono odbačena kategorija (raspuštenica) postala većina, pa se i pogrdan naziv izgubio, a zamenio ga je novi, mekši i neutralniji -  razvedena. Ona je sada postala slobodna da bira svuda, da se upoznaje i sa mlađim muškarcima i sa njima sklapa brak ili samo da se zabavlja, kao kuguarka, što je opet pogrdan naziv za razvedene žene koje biraju mnogo mlađe muškarce, pa ih onda zgrabe u zube i cede, naravno o svom trošku. One tu dečicu mogu predstaviti prijateljima kao dečka, jer to zaista i jesu, dečaci. Ali šta sa onom ogromnom većinom, u srednjim godinama, a opet slobodne da biraju i budu srećne.

Počinjem od sebe, uvek krenem od sebe, jer sebe uzimam kao reper normalnosti (ono između krajnjeg ludila i ekstremne ozbiljnosti), dakle normalna sredina. Ja bih u svom čoveku prvo tražila partnera, znači predstavljala bih ga rado kao partnera, ali avaj...ovu prelepu reč koja označava sve što je istinski duši i telu potrebno, ovu uzvišenu reč koja označava potpuno spajanja dvoje ljudi u zajednicu dva u jedan, oteše LGBT parovi, koji ne nađoše bolju za svoju, pa mi ostadosmo bez naše. Mogu, dakle da predstavim svog čoveka kao svog partnera, ali tu upadam u zamku novog vremen, mogu da me sapletu pitanjem :"Hm, partner u čemu?", ili još gore, "Da li je on žensko?!!!".

Pa onda šta, kako da izvedem svog čoveka među ljude? Tu mi ostade rupa u vokabularu. Od onoliko reči koje imam na raspolaganju u ovo bogatom jeziku, ja nemam ni jednu dovojljno dobru da iskažem svoj status sa dotičnim, a nije dečak, odrastao je, mator je, možda je i deda. Tu je naše druženje zastalo i svi se duboko zamislismo. Ćutimo i gledamo se onako matori, a opet srećni. Onda mi padne na pamet suluda ideja. Prosto ću reći – moj čovek. Eto. Ne bode uši, ne asocira, nema pretenzije i nije smešna. U jednostavnosti je lepota. U toj frazi – moj čovek, sadržano je sve, i partnerstvo i ljubav i zabava i sreća. Ja zadovoljna, oni zadovoljni. Nije me moj pokojni suprug džba zvao čovečicom, ima u toj reči nečeg bogom danog.

Komentari

Komentari