Foto: 
Charlie Cowins

Prevencija kriminaliteta: „Ne, nije to moj problem...“

Prva i najosnovnija potreba čovjeka je da ima izgrađen i uređen stabilan društveni i pravni sistem koji mu daje osjećaj sigurnosti kao i štiti ga od negativnih i štetnih društvenih pojava. Sigurnost i subjektivni osjećaj sigurnosti građana  je svakako osnovni uslov za sve druge djelatnosti. Promatrano kroz prizmu ukupnog razvoja i evolucije društva od primitivnih oblika udruživanja i uređenja društvenih odnosa pa sve do danas izražena je tendencija čovjeka da se ti odnosi harmoniziraju i urede na najbolji mogući način. Naravno, u različitim etapama društvo je pokušavalo da reaguje na različite načine u odnosu na negativne društvene pojave, pa tako i na kriminalitet kao složenu društvenu pojavu koja egzistira od postanka čovjeka do danas, kontinuirano tražeći najbolja rješenja i odgovore na aktuelna pitanja. Pitanje koliko su ta rješenja u odnosu na kriminalitet bila društveno prihvatljiva, korisna, svrsishodna, opravdana i humana sa današnjeg aspekta promatranja društvenih pojava i događaja ostavićemo za neki drugi put, jer bi nam oduzelo puno više vremena i prostora za analizu.

Međutim, šta imamo danas...???

I danas čovjek osjeća istu potrebu što je sasvim prirodno i proizilazi iz ljudske prirode čovjeka kao društvenog bića, a to je jak i stabilan društveni i pravni sistem kao platforma za egzistenciju i svakodnevno djelovanje, bivstvovanje, opstanak. Postoji jedan suštinski problem, što ne postoji dovoljno izgrađen efikasan sistem društvene kontrole koji se bazira na čovjeku – građaninu, kao nosicu i pokretaču svih društveno korisnih procesa, pa tako i prevencije kriminaliteta od kojeg zavisi svakodnevni kvalitet života svakog pojedinca. Građani kao pojedinci najčešće sarađuju sa agencijama za provođenje zakona u slučajevima kada su direktno oštećeni odnosno u situacijama kada postoji izražen lični interes za zaštitom odnosno ostvarivanjem određenog prava (npr. prijava krađe vozila i dr). S druge strane, uglavnom građani nisu raspoloženi za saradnju u slučajevima, ili događajima koji nisu direktno sa njima povezani odnosno kada se radi o nekom drugom, jer u tom slučaju smatraju da to nije njihov problem. Dakle, najčešći odgovor na prevenciju kriminaliteta je: Ne, nije to moj problem...postoje agencije, službe...oni su zaduženi za taj posao... Jedini opravdan i svrsishodan razlog za ovo ponašanje i odnos građana kao pojedinaca kada je u pitanju prevencija kriminaliteta koje treba najozbiljnije razmotriti i tretirati jeste nepovjerenje određenog broja građana u odnosu na subjekte odnosno agencije za provođenje zakona zbog činjenice da u okviru istih postoje pojedinci koji povjerena ovlaštenja i primjenu zakona ne izvršavaju zakonito i profesionalno, onako kako to građani s punim pravom očekuju. Dio odgovornosti ili teret društvene odgovornosti u vezi prevencije kriminalitetea imaju svi subjekti, pa tako i mediji koji imaju neposrednu mogućnost preventivnog djelovanja kroz afirmisanje i promovisanje raličitih vrsta i oblika preventivno-edukativnog sadržaja za mlade. Nekada je postojao veoma izražen preventivni društveni sistem kontrole kriminaliteta gdje je porodica imala posebno važnu ulogu, zatim škola i sve obrazovne institucije, sportski kolektivi, komšiluk... Svaka karika u sistemu društvene kontrole kriminaliteta bila je važna i imala je svoju društveno korisnu i zaštitnu funkciju, tako da su se na taj način redukovali etiološki/uzročni faktori koji pogoduju nastanku kriminaliteta. Naravno, i danas su svi pojedinci i kolektivi važni u kontekstu prevencije kriminaliteta, samo se postavlja pitanje kako ih animirati da djeluju i u praktičnom smislu operacionaliziraju svoju preventivno - zaštitnu funkciju u društvu. Problem zloupotrebe opojnih sredstava, maloljetničke delikvencije, vršnjačkog nasilja, sigurnosti u saobraćaju i urbanim sredinama, koruptivnih ponašanja i drugih zakonom zabranjenih ponašanja je i naš zajednički problem koji trebamo rješavati na način da svi kao pojedinci (roditelj, prosvjetni radnik, trener, student, komšija, penzioner...) participiramo u preventivnom procesu tj. pružimo svoj lični doprinos u okviru realnih mogućnosti na planu prevencije. Bježanje i okretanje glave od konkretnih društvenih/pravnih problema, čak i bez pokušaja da se ti problemi riješe je saučestvovanje, jer smo mi svi kao voljna i društvena bića dužni da reagujemo na kriminalitet na način koji je svojstven upravo čovjeku, a to je da u praktičnom smislu pokažemo svoju preventivno - zaštitnu ulogu.

Loši su uspostavili jako dobru saradnju, veze, komunikaciju bez obzira na geografske granice...a dobri spavaju „zimski san“, ili čekaju da to neko drugi radi za njih...

Danas, nažalost veoma često imamo kratak i jasan odgovor: Ne, nije to moj problem...!!! 

Komentari

Komentari